Nakon što je William Nushy proveo neko vrijeme na novom području, primijetio je da se neki objavitelji ne drže biblijskih uputa u vezi s brakom. Neki parovi živjeli su nevjenčano, odnosno nisu ozakonili svoju vezu. Drugi bi se, u skladu s mjesnim običajima, vjenčali tek kad bi žena zatrudnjela, kako bi bili sigurni da će imati djece.

Zbog toga je podružnica u svibnju 1953. svim skupštinama poslala pismo u kojem je jasno objasnila biblijsko gledište o braku (1. Mojs. 2:24; Rim. 13:1; Hebr. 13:4). Parovi su nakon tog pisma u određenom roku trebali ozakoniti svoj brak. Oni koji to ne bi učinili trebali su biti isključeni iz skupštine (1. Kor. 5:11, 13).

Većina objavitelja spremno je prihvatila tu promjenu. Međutim, neki su smatrali da im se nameću nepotrebna ograničenja. Više od polovine objavitelja iz dvije skupštine napustilo je Jehovinu organizaciju. S druge strane, oni koji su ostali vjerni postali su još aktivniji, što je bio očit dokaz da ih Jehova blagoslivlja.

Braća su uložila velik trud da bi od vlasti ishodila dozvolu da se dvorana u Freetownu koristi za sklapanje brakova. Trećeg rujna 1954. ondje se prvi put održalo vjenčanje. Kasnije su pojedina braća iz sedam distrikta  dobila ovlaštenje da obavljaju vjenčanja. To je mnogim interesentima omogućilo da lakše ozakone svoj brak i postanu objavitelji dobre vijesti.

Brojni interesenti koji su bili u poligamnom braku također su poduzeli korake kako bi svoj život doveli u sklad s Božjim mjerilima. Samuel Cooper, koji sada živi  u Bontheu, ispričao je: “Godine 1957. počeo sam sa svoje dvije žene ići na sastanke, a nedugo zatim upisao sam se u Teokratsku školu propovijedanja. Jednom sam dobio zadatak da održim govor o kršćanskom braku. Dok sam istraživao gradivo za govor, uvidio sam da moram raskinuti brak sa svojom mlađom ženom. Kad sam to rekao drugim članovima obitelji, svi su mi se usprotivili. S mlađom ženom imao sam dijete, a moja prva žena nije mogla zatrudnjeti. Međutim, ja sam čvrsto odlučio držati se biblijskih načela. Na moje veliko iznenađenje, kad se mlađa žena vratila svojoj obitelji, moja prva žena odjednom je ostala u drugom stanju. Sada sa svojom prvom ženom imam čak petero djece.”

Honoré Kamano iz susjedne Gvineje imao je tri žene, pa je dvije mlađe odlučio otpustiti. Ta je odluka ostavila dubok dojam na njegovu prvu ženu, koja je nakon toga počela ozbiljnije shvaćati istinu. Jedna od njegovih mlađih žena, iako razočarana što je morala otići, također je iskreno cijenila to što se Honoré čvrsto držao biblijskih načela. Odlučila je proučavati Bibliju i s vremenom je svoj život predala Jehovi.

Danas je diljem Sijera Leonea i Gvineje poznato da Jehovini svjedoci izuzetno poštuju brak i drže do bračne vjernosti. Na taj način oni krase “učenje našeg Spasitelja, Boga” te mu donose slavu kao Osnivaču bračnog uređenja (Mat. 19:4-6; Titu 2:10).

Godine 1956. u Freetown je stiglo još dvoje misionara iz Gileada, Charles i Reva Chappell. Na putu do misionarskog  doma jako su se iznenadili kad su ugledali golemi natpis kojim se oglašavalo biblijsko predavanje u Memorijalnom centru Wilberforce. Brat Chappell je ispričao: “Na natpisu je stajalo da će govornik biti izvjesni gospodin Jones, predstavnik ‘Crkve Jehovinih svjedoka’.”

Jones je tvrdio da je pomazanik te je predvodio grupu koja se nekoliko godina ranije odvojila od skupštine u Freetownu. Oni su sebe nazivali “pravim” Jehovinim svjedocima, a za misionare i one koji su ostali vjerni predstavnicima Zajednice govorili su da su “varalice” i “gileadski kauboji”.

Situacija se dodatno zakomplicirala nakon što su Jones i njegovi pristaše bili isključeni. “Obavijest o tome šokirala je pojedinu braću koja su smatrala da treba biti tolerantan prema otpadnicima”, rekao je brat Chappell. “Nekolicina braće javno je izražavala svoje nezadovoljstvo. Oni i još neki istomišljenici nastavili su se družiti s buntovnicima te su ometali skupštinske sastanke i službu propovijedanja. Takvi nezadovoljni pojedinci na sastancima bi sjedili zajedno u dijelu dvorane koji su braća prozvala ‘otpadnički red’. Većina ih je s vremenom otpala od istine, ali neki su ipak duhovno ojačali te su postali revni objavitelji.”

Zahvaljujući vjernosti koju je pokazala velika većina braće Božji je duh bez zapreke djelovao na skupštine. Kad je zonski nadglednik Harry Arnott iduće godine posjetio Freetown, u svom je izvještaju napisao: “U Sijera Leoneu već godinama nismo imali tako velik porast. Imamo razloga očekivati daljnji napredak.”

Ubrzo nakon posjeta zonskog nadglednika Charles Chappell dobio je pismo od jednog brata iz susjedne  Liberije. Brat je želio propovijedati svojim sunarodnjacima u Sijera Leoneu. On je pripadao plemenu Kisi, koje je nastanjivalo šumovita brda i doline na razmeđu Sijera Leonea, Liberije i Gvineje. Mnogi pripadnici tog plemena pokazali su želju da upoznaju Bibliju.

Budući da je većina njih bila nepismena, u gradu Koinduu organizirani su tečajevi za opismenjivanje kako bi ih se poučilo osnovnim biblijskim istinama. Ti su tečajevi privukli stotine ljudi. Brat Charles ispričao je: “Grupa je ubrzo imala 5 novih objavitelja, zatim 10, pa 15, pa 20. Ljudi su tako brzo prihvaćali istinu da sam čak počeo sumnjati u njihovu iskrenost. No bio sam u krivu. Većina njih bili su vjerni, a i vrlo revni objavitelji.”

Marljivi novi objavitelji iz Koindua brzo su proširili dobru vijest i u okolna područja, s vremenom čak i u Gvineju. Pješačeći satima po tom bregovitom kraju, propovijedali su po selima i poljoprivrednim imanjima. “Znalo se dogoditi da tjednima, ponekad čak i mjesecima, ne čujemo zvuk motornog vozila”, rekao je Eleazar Onwudiwe, koji je u to vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik.

Braća iz plemena Kisi sijala su i zalijevala sjeme istine, a Bog je davao da raste (1. Kor. 3:7). Kad je jedan slijepi mladić čuo za istinu, napamet je naučio sav tekst iz brošurice “Dobra vijest o Kraljevstvu”, koja je imala 32 stranice. Dok je propovijedao i vodio biblijske tečajeve, ljudi su bili zadivljeni kad su vidjeli da može napamet citirati bilo koji odlomak iz brošure. Jedna gluha interesentica napravila je tako velike promjene u svom životu da je to potaknulo njenu šogoricu da i ona počne ići na sastanke, iako je do dvorane morala pješačiti 10 kilometara.

 Djelo propovijedanja među plemenom Kisi napredovalo je munjevitom brzinom. Ubrzo je osnovana još jedna skupština, pa zatim još jedna. Oko 30 objavitelja započelo je s pionirskom službom. U Koinduu se za istinu zainteresirao i gradski poglavar, koji je poklonio komad zemlje kako bi se na njemu sagradila dvorana. Nakon što je u Kailahunu preko 500 ljudi došlo na pokrajinski sastanak, i ondje je osnovana skupština. Uskoro je čak polovina Jehovinih svjedoka u Sijera Leoneu bila iz plemena Kisi, iako je ta etnička skupina činila tek manje od dva posto stanovništva.

Međutim, nisu se svi radovali takvom napretku, a pogotovo ne vjerski vođe. Puni zavisti i u strahu za vlastiti položaj, odlučili su stati na kraj toj “pošasti”. Pitanje je samo bilo kada i kako će napasti.