Početkom 1963, tijekom svog drugog posjeta Sijera Leoneu, Milton Henschel skrenuo je braći pažnju na problem s kojim je podružnica već neko vrijeme pokušavala izaći na kraj. Potaknuo ih je da ulože poseban trud kako bi što više ljudi naučilo čitati i pisati.

Neke skupštine održavale su tečajeve opismenjivanja na engleskom. No nakon posjeta brata Henschela organizirani su tečajevi na materinjim jezicima polaznika. Neke skupštine držale su tečajeve na dva ili tri jezika. Ti su tečajevi naišli na izvanredan odaziv — pohađala ih je čak trećina objavitelja u zemlji.

Godine 1966. braća u Liberiji izradila su ilustrirani priručnik za opismenjivanje na jeziku kisi. Kad su ga pokazali liberijskim državnim službenicima, oni su se oduševili i odlučili tiskati ga te besplatno dijeliti. Priručnik se počeo koristiti u Gvineji, Liberiji i Sijera Leoneu te je pomogao stotinama pripadnika plemena Kisi da nauče čitati i pisati. Kasnije su napravljeni slični priručnici i na drugim jezicima, što je još mnogima pomoglo da postanu pismeni.

 Zahvaljujući tečajevima opismenjivanja interesenti nisu samo naučili čitati i pisati već su i duhovno napredovali. Tako je bilo i u slučaju 50-godišnje Sie Ngallah. Dok je još bila nekršteni objavitelj, evidenciju o službi propovijedanja vodila je pomoću crne i crvene vrpce. Nakon što bi u službi provela sat vremena, napravila bi čvor na crnoj vrpci, a kad bi izvršila ponovni posjet, čvor bi napravila na crvenoj vrpci. Sia je pohađala tečaj opismenjivanja, što joj je pomoglo da bolje vodi evidenciju o službi. S vremenom se krstila te je naučila kvalitetnije propovijedati i poučavati.

Danas mnoge skupštine u Sijera Leoneu i Gvineji još uvijek održavaju tečajeve opismenjivanja. Jedan je visoki državni dužnosnik u Sijera Leoneu braći u podružnici rekao: “Zaslužujete svaku pohvalu ne samo zato što ljude poučavate o Bibliji nego i zato što podižete razinu pismenosti u našoj zemlji.”

Budući da je sve više ljudi iz različitih etničkih skupina učilo čitati, pojavila se potreba za prevođenjem naših publikacija na njihove jezike. Većina plemena nije imala gotovo nikakvu literaturu na svom jeziku. Obrazovaniji ljudi u Sijera Leoneu znali su čitati engleski, a oni u Gvineji francuski. Što su braća poduzela kako bi omogućila ljudima da čitaju biblijska izdanja na svom materinjem jeziku?

Godine 1959. na jezik mende prevedeni su jedan traktat i brošurica, no izdano je prilično malo primjeraka tih izdanja. Deset godina kasnije brošurice “Dobra vijest  o Kraljevstvu” i Živjeti u nadi u pravedni novi svijet prevedene su na kisi. Podijeljeno je oko 30 000 tih brošurica, a braća su ih koristila za vođenje biblijskih tečajeva.

Godine 1975. podružnica je na kisiju počela izdavati članke iz Stražarske kule namijenjene skupštinskom razmatranju, što je oduševilo objavitelje koji su govorili taj jezik. Jedan je brat napisao: “Jehova je za nas stvarno učinio veliko čudo! Nitko od nas nije išao u školu. Bili smo nijemi poput kamenja. No otkad imamo Stražarsku kulu na kisiju, možemo govoriti o Jehovinim čudesnim djelima” (Luka 19:40). S vremenom je još nekoliko publikacija prevedeno na kisi.

Danas većina ljudi u Sijera Leoneu i Gvineji još uvijek čita naše publikacije na engleskom ili francuskom, a na tim se jezicima održavaju i skupštinski sastanci. No u novije vrijeme sve se više naših izdanja prevodi na narodne jezike. Biblijska literatura sada je dostupna na jezicima guerze, kisi, krio, maninkakan, mende, pular i susu. Na tim je jezicima izdana brošura Slušaj Boga i živi vječno, kao i njena pojednostavljena verzija Slušaj Boga. Pomoću tih publikacija vrlo je lako poučavati ljude. One pomažu mnogima koji ne znaju dobro čitati da razumiju divnu biblijsku poruku i prepoznaju njenu vrijednost.

Početkom 1960-ih braća u Freetownu tražila su zemljište za novu podružnicu. Na koncu su 1965. kupili posjed u ulici Wilkinson Road, i to u jednoj od najboljih stambenih četvrti.

Na tom je posjedu izgrađena prekrasna zgrada s pogledom na more, u kojoj su se nalazili dvorana za sastanke, misionarski dom i uredi. Kraj gradilišta se često stvarao prometni čep, jer bi vozači koji bi onuda prolazili usporili  da oni i njihovi putnici bolje promotre što se događa. Svečano otvorenje podružnice održalo se 19. kolovoza 1967. Programu je prisustvovalo gotovo 300 osoba, uključujući i neke vrlo ugledne građane te dugogodišnje objavitelje koje je još davne 1923. krstio “Biblija Brown”.

Nakon što je izgrađena podružnica, mnogi su počeli više cijeniti Jehovine svjedoke. Ona je ujedno služila kao odgovor vjerskim protivnicima koji su tvrdili da Jehovini svjedoci neće dugo ostati u Sijera Leoneu. Nova podružnica slala je jasnu poruku da braća ondje itekako namjeravaju ostati.

Od sredine 1970-ih u Sijera Leone i Gvineju stalno su pristizali novi misionari iz Gileada. Oni su dali velik  doprinos napretku djela na tom području. Neki su i prije služili u afričkim zemljama, pa su se brzo prilagodili životnim uvjetima na zapadu kontinenta. Drugima je dolazak u Afriku bilo posve novo iskustvo. Kako su se snašli na tom “groblju bijelog čovjeka”? Pročitajte što su oni sami rekli.

“Ljudi su bili ponizni i duhovno izgladnjeli. Bilo mi je veliko zadovoljstvo promatrati kako istina mijenja njihov život nabolje” (Hannelore Altmeyer).

“Tropska klima i bolesti bile su mi pravi izazov. Ali radost koju sam osjećala pomažući pravdoljubivim osobama da upoznaju Jehovu bila je vrijedna svake žrtve” (Cheryl Ferguson).

“Naučila sam biti strpljiva. Kad sam upitala jednu sestru kada će doći njeni posjetitelji, ona je odgovorila: ‘Možda danas, možda sutra, a možda i prekosutra.’ Mora da se na meni vidjelo koliko sam zaprepaštena, jer je sestra vrlo uvjereno dodala: ‘Ali sigurno će doći!’” (Christine Jones).

“U misionarskom domu u Freetownu živjelo je 14 misionara iz različitih zemalja i kultura. Dijelili smo dva zahoda, jednu tuš-kabinu, jedan stroj za pranje rublja i jednu kuhinju. Hrane je bilo malo, a i nije baš bila kvalitetna. Često bismo iznenada ostali bez struje, a ponekad je danima nije bilo. Gotovo svi bili smo zaraženi malarijom i drugim tropskim bolestima. Čovjek bi rekao da smo bili osuđeni na neuspjeh, no mi smo naučili živjeti zajedno u miru, opraštati jedni drugima i teške situacije okrenuti na šalu. Propovijedanje je bilo pravi užitak, a misionari su se zbližili i postali dobri  prijatelji” (Robert i Pauline Landis).

“Razdoblje koje smo proveli u Sijera Leoneu bilo nam je jedno od najljepših u životu i jako nam nedostaje. Nimalo ne žalimo što smo bili ondje” (Benjamin i Monica Martin).

“Jednom prilikom prenoćili smo kod interesentice koja nam je ponudila jelo jako neobičnog izgleda. ‘To je zmija’, rekla je. ‘Izvadila sam joj zube i otrov. Slobodno se poslužite!’ Ljubazno smo odbili, no ona je bila uporna. Koliko god su takve situacije znale biti zastrašujuće, cijenili smo srdačnost i gostoljubivost svojih domaćina i jako smo ih zavoljeli” (Frederick i Barbara Morrisey).

“Tijekom 43 godine koje sam provela u misionarskoj službi živjela sam s više od 100 misionara. Stvarno je nešto posebno upoznati toliko braće i sestara. Svi smo imali različite osobnosti, ali radili smo na istom cilju. Velika je radost biti Božji suradnik i promatrati kako ljudi svim srcem prihvaćaju biblijsku istinu” (Lynette Peters).

“Velika je radost biti Božji suradnik i promatrati kako ljudi svim srcem prihvaćaju biblijsku istinu”

Od 1947. u Sijera Leoneu služilo je 154 misionara, a u Gvineji 88. I mnogi drugi objavitelji došli su pomoći u službi propovijedanja. Danas u Sijera Leoneu služi 44 misionara, a u Gvineji 31. Njihov marljiv trud i nesebična predanost službi ostavili su neizbrisiv trag u životima mnogih. Alfred Gunn, dugogodišnji član Odbora podružnice, rekao je: “Oni zauzimaju posebno mjesto u našem srcu.”