Dobra vijest stigla je u Sijera Leone 1915, kad su neki tamošnji stanovnici na povratku iz Engleske donijeli biblijsku literaturu. Prvi Jehovin svjedok došao je u Freetown otprilike u srpnju te godine, a zvao se Alfred Joseph. Imao je 31 godinu i porijeklom je bio iz Gvajane u Južnoj Americi. Krstio se početkom 1915. na karipskom otoku Barbadosu. Alfred se u Freetownu zaposlio kao strojovođa te je pronašao smještaj u željezničkom naselju u Cline Townu, četvrti koja se nalazi otprilike tri kilometra od poznatog stabla kapoka. Čim se smjestio, počeo je prenositi dobru vijest svojim kolegama na poslu.

Iduće godine pridružio mu se Leonard Blackman, s kojim je ranije radio na Barbadosu. Alfred je istinu upoznao preko Leonardove majke, Elvire Hewitt. Leonard je bio Alfredov prvi susjed i njih su se dvojica redovito sastajala i razgovarala o Bibliji. Usto su prijateljima i drugim zainteresiranim osobama nudili biblijsku literaturu.

Alfred i Leonard otkrili su da su u Freetownu polja “zrela za žetvu” (Ivan 4:35). Zato je Alfred 1923. glavnom sjedištu Istraživača Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali) poslao pismo u kojem je naveo: “Ovdje se puno ljudi zanima za Bibliju. Možete li poslati nekoga da ih poučava i pomogne nam proširiti djelo propovijedanja u Sijera Leoneu?” Nakon nekog vremena iz New Yorka je stigao odgovor: “Poslat ćemo vam nekoga!”

Alfred je ispričao što se dalje dogodilo: “Nekoliko mjeseci nakon toga, jedne subote kasno navečer, sasvim nenadano primio sam telefonski poziv.

 ‘Jeste li vi pisali glavnom uredu Jehovinih svjedoka tražeći da vam pošalju propovjednike?’ upitao me neznanac.

‘Da, jesam’, odgovorio sam.

‘Eto, poslali su vam mene!’ zagrmio je glas preko slušalice.

Bio je to glas Williama Browna. On i njegova žena, Antonia, upravo su sa svojom malom kćerkom bili stigli u Freetown i odsjeli u hotelu Gainford.

Već sljedećeg jutra, dok smo Leonard i ja kao i svakog tjedna proučavali Bibliju, na vratima se pojavio markantan čovjek i predstavio se kao William Brown. On je toliko gorljivo zastupao biblijsku istinu da je želio već idućeg dana održati javno predavanje. Zato smo odmah unajmili najveću dvoranu u Freetownu i dogovorili da se prvo od četiri javna predavanja održi u četvrtak navečer.

 Naša mala družina odmah se dala na posao. Pozivali smo ljude na predavanje kako osobno tako i putem novina i letaka. Pitali smo se hoće li se itko pojaviti, no sve naše bojazni rasplinule su se kad smo vidjeli da se oko 500 ljudi naguralo u dvoranu, a među njima je bio i priličan broj svećenika. Bili smo presretni zbog takvog odaziva!”

U svom govoru, koji je trajao sat vremena, brat Brown često je citirao Bibliju te je pomoću dijapozitiva prikazivao biblijske retke na platnu. Tijekom govora stalno je ponavljao: “To ne kažem ja, nego Biblija.” Prisutni su bili zadivljeni i svako malo su pljeskali. Ono što je na njih ostavilo tako dubok dojam nije bilo govorničko umijeće brata Browna, već snažni biblijski argumenti koje je iznosio. Jedan mladi student teologije pred svima je uzviknuo: “Gospodin Brown stvarno poznaje Bibliju!”

Vijest o propovijedima brata Browna brzo se proširila gradom i ljudi su pohrlili da ih čuju. Iduće nedjelje dvorana je ponovno bila dupkom puna. Brat Brown iznio je predavanje s temom “Do pakla i natrag — tko se ondje nalazi?” Snažne biblijske istine koje je te večeri iznio potaknule su čak i neke ugledne vjernike da istupe iz svojih crkvi.

Četvrto i ujedno posljednje predavanje u nizu, s naslovom “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”, privuklo je toliko mnogo ljudi da su, kako je kasnije ispričao jedan mještanin, “crkve morale otkazati večernja bogoslužja jer su im svi vjernici bili na predavanju brata Browna”.

Budući da se brat Brown uvijek pozivao na Bibliju kao na najviši autoritet, ljudi su ga počeli zvati “Biblija Brown”. Nadimak koji je dobio postao je poznat diljem zapadne Afrike, a brat Brown ponosno ga je nosio do kraja svog zemaljskog života.