Za vrijeme zabrane braća u Indoneziji mudro su se držala Isusovog savjeta: “Budite oprezni kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). No kad je nakon dugog niza godina zabrana bila ukinuta, mnogi objavitelji trebali su naučiti odvažno propovijedati (Djela 4:31).

Naprimjer, nekoj je braći bilo neugodno propovijedati od vrata do vrata, pa su se uglavnom posvetila vršenju ponovnih posjeta i vođenju biblijskih tečajeva. Neki su zazirali od toga da propovijedaju muslimanima. Mnogi su se u službi predstavljali kao kršćani, a ne kao Jehovini svjedoci, te su koristili biblijske prijevode drugih kršćanskih zajednica umjesto da se služe indonezijskim izdanjem prijevoda Novi svijet. * Bilo je i onih koji su se ustručavali dijeliti ljudima biblijsku literaturu.

Neke od tih navika braći su ostale još iz vremena kad je naše djelo bilo pod zabranom. Druge su navike braća stekla pod utjecajem kulture u kojoj žive i mentaliteta koji u njoj prevladava. Naime, većina Indonežana sklonija je kompromisu nego sukobu mišljenja i voli se izražavati uvijeno, a ne izravno i otvoreno. Kako su onda braća ispravila svoje stavove i način ponašanja?

Jehova im je s ljubavlju pružio potrebne savjete preko duhovno zrele braće (Efež. 4:11, 12). Naprimjer, kad je 2010. u posjet Indoneziji došao Stephen Lett, član Vodećeg tijela, na lijep je način potaknuo braću da zastupaju Božje ime tako da u službi što više koriste prijevod Novi svijet. “Govor brata Letta duboko je dirnuo mnoge objavitelje”, kaže misionar Misja Beerens. “Shvatili su da trebaju ljudima jasno dati na znanje da su Jehovini svjedoci te ponosno zastupati i braniti Božju Riječ.”

 Muslimani koji žive u Indoneziji često poistovjećuju Jehovine svjedoke sa svim ostalim kršćanskim religijama. Stoga je u indonezijskom izdanju Službe za Kraljevstvo bila dana sljedeća korisna uputa: “Obično je najbolje da se već na početku razgovora jasno predstavimo kao Jehovini svjedoci. (...) Mi ponosno zastupamo Jehovu te želimo obznaniti njegovo ime i naume svim ljudima na svom području!” Shinsuke Kawamoto, koji služi u indonezijskoj podružnici, kaže: “Taj izravan, ali taktičan pristup donosi dobre rezultate. Mnogi muslimani žele saznati nešto više o Jehovinim svjedocima. Zanima ih po čemu smo drugačiji od svih drugih. Zahvaljujući tome pruža nam se prilika da im damo dobro svjedočanstvo.”

Objavitelji su također bili potaknuti da se u službi više trude dijeliti ljudima naše časopise, Stražarsku kulu i Probudite se! “Da bi nas ljudi mogli bolje upoznati, trebaju čitati naše časopise”, objašnjava Lothar Mihank, koordinator Odbora podružnice. “Časopisi ‘smekšavaju tlo’, odnosno srca ljudi, te ih potiču da prihvate istinu. Kad ih dijelimo kamo god idemo, više ljudi ima priliku upoznati Jehovu.”

Godine 2013. indonezijska je podružnica uz odobrenje Vodećeg tijela pokrenula posebni program svjedočenja na javnim mjestima u većim urbanim središtima te je potaknula i skupštine da na svom području organiziraju svjedočenje na javnim mjestima. Zahvaljujući tim zanimljivim novostima mnogo više ljudi u Indoneziji ima priliku čuti dobru vijest.

Svjedočenje na javnim mjestima u većim urbanim središtima započelo je tako da su braća postavila stol s literaturom u jednom velikom centru s trgovinama elektroničke opreme koji se nalazi u zapadnom dijelu Jakarte. Potom su i skupštine počele na svojim područjima koristiti stolove  i pokretne stalke s literaturom. Godinu dana kasnije u gradovima diljem Indonezije braća su već koristila preko 400 stolova i pokretnih stalaka. Kakve su rezultate postigli takvim načinom svjedočenja?

Yusak Uniplaita, koji služi kao starješina u Jakarti, kaže: “Prije nego što smo počeli svjedočiti na javnim mjestima naša je skupština mjesečno naručivala 1 200 časopisa. Šest mjeseci kasnije počeli smo naručivati 6 000 časopisa mjesečno. Sada nam svaki mjesec treba 8 000 časopisa. U službi podijelimo i mnogo knjiga i brošura.” U gradu Medanu, na sjeveru Sumatre, jedna je mala grupa pionira počela svjedočiti s pokretnim stalcima na tri lokacije. Prvi mjesec podijelili su 115 knjiga i otprilike 1 800 časopisa. Dva mjeseca kasnije u svjedočenju sa stalcima sudjelovalo je već oko 60 pionira. Bili su razmješteni na sedam lokacija te su podijelili preko 1 200 knjiga i 12 400 časopisa. “Braća su oduševljena novim metodama svjedočenja. One pokazuju da u Indoneziji ima još puno mogućnosti za napredak djela”, kaže misionar Jesse Clark. “I dalje ćemo revno svjedočiti na javnim mjestima!”

Indonezija se nalazi u dijelu svijeta koji se odlikuje izvanrednom jezičnom šarolikošću. * Većina ljudi govori indonezijski jezik, kojim se međusobno sporazumijevaju pripadnici različitih etničkih skupina. No mnogi kod kuće govore nekim svojim regionalnim jezikom ili narječjem.

Godine 2012. podružnica je odlučila procijeniti potrebe tog područja na kojem se govori mnoštvo različitih jezika. “Počeli smo prevoditi literaturu na 12 regionalnih jezika kojima govori oko 120 milijuna ljudi”, kaže Tom Van Leemputten. “Kad su članovi javanskog prevoditeljskog tima prvi put vidjeli primjerak traktata na javanskom jeziku,  niz lice su im potekle suze radosnice. Najzad su dobili duhovnu hranu na svome materinjem jeziku!”

Međutim, većina skupština i dalje je održavala sastanke na indonezijskom. Tako je bilo čak i u područjima u kojima većina ljudi govori nekim svojim domorodačkim jezikom. “Moja žena Carmen i ja bili smo 2013. na dvodnevnom pokrajinskom sastanku koji je održan na otoku Niasu, nedaleko od zapadne obale Sumatre”, kaže Lothar Mihank. “Većina od 400 osoba koje su prisustvovale tom skupu govori jezik nias, no svi su se govori iznosili na indonezijskom. Odgovorna braća i ja porazgovarali smo o tome. Nakon dogovora s govornicima obavijestili smo prisutne da će se sutradan čitav program iznositi na niasu. Idući je dan na pokrajinski sastanak došlo preko 600 osoba. Dvorana je bila dupkom puna.” Carmen dodaje: “Vidjelo se da prisutni pažljivije prate program nego što su to činili dan  ranije, kad su se govori iznosili na indonezijskom. Svi su bili presretni što mogu čuti i jasno razumjeti biblijsku poruku na svom jeziku.”

Danas u Indoneziji čak i gluhe osobe mogu “čuti” istinu na svom jeziku. Od 2010. prevoditeljski tim koji prevodi na indonezijski znakovni jezik preveo je sedam brošura i osam traktata. Osim toga, podružnica je organizirala 24 tečaja znakovnog jezika koja je pohađalo preko 750 braće i sestara koji sada propovijedaju na znakovnom jeziku. U Indoneziji danas postoje 23 skupštine i grupe koje djeluju na znakovnom jeziku. One pružaju duhovnu pomoć i utjehu gluhim osobama, kojih u Indoneziji ima otprilike tri milijuna.

Prevoditeljski odjel u Indoneziji ima 37 prevoditeljskih timova. Čak 117 prevoditelja i 50 osoba koje obavljaju ostale poslove povezane s prevođenjem radi na 19 lokacija diljem Indonezije.