Godine 1953. Peter Vanderhaegen bio je imenovan za pokrajinskog nadglednika u Indoneziji. Pokrajina u kojoj je služio obuhvaćala je cijelu zemlju i protezala se 5 100 kilometara u smjeru istok-zapad te 1 800 kilometara u smjeru sjever-jug. Da bi obišao to ogromno područje, brat Vanderhaegen morao je puno putovati. Pritom je doživio mnoge uzbudljive zgode, no puno se puta našao i u vrlo opasnim situacijama.

Godine 1954. uputio se u istočni dio Indonezije, područje u kojem žive pripadnici raznih religija. Naprimjer, na otoku Baliju ima puno hinduista, dok su otoci Lombok i Sumbawa pretežno nastanjeni muslimanima. Na otoku  Floresu žive mahom katolici, a na otocima Sumbi, Aloru i Timoru ima najviše protestanata. Brat Vanderhaegen putovao je u staroj trošnoj brodici koja se opasno ljuljala na valovima. Na putu do Kupanga, najvećeg grada na otoku Timoru, nakratko se zaustavio na nekoliko otoka kako bi na njima propovijedao dobru vijest. “Na Timoru sam propovijedao dva tjedna”, ispričao je taj revni pokrajinski nadglednik. “Iako je stalno padala jaka kiša, podijelio sam svu literaturu koju sam ponio sa sobom, dogovorio 34 pretplate na naše časopise i započeo nekoliko biblijskih tečajeva.” Specijalni pioniri nastavili su posjećivati osobe koje su pokazale zanimanje za istinu i tako su u Kupangu osnovali skupštinu. Odande se dobra vijest proširila na susjedne otoke Rotè, Alor, Sumbu i Flores.

Kad su protestantski svećenici u Kupangu vidjeli da pripadnici njihove crkve rado slušaju Jehovine svjedoke, pobjesnjeli su od ljubomore. Jedan ugledni svećenik Protestantske crkve došao je u dom Thomasa Tubulaua, ostarjelog limara koji je ostao bez jedne ruke, te mu je naredio da prestane proučavati s Jehovinim svjedocima i govoriti drugima o onome što je naučio. Kazao mu je: “Ako to ne učiniš, bit će krvi!” Thomas mu je hrabro odvratio: “Nijedan kršćanin ne bi rekao to što ste vi sad izgovorili. Nikad me više nećete vidjeti u svojoj crkvi!” Thomas je postao revan objavitelj Kraljevstva, a njegova je kći postala specijalni pionir.

Međutim, svećenstvo na Timoru čvrsto je odlučilo stati na kraj djelovanju Jehovinih svjedoka. Godine 1961. naveli su Ministarstvo za vjerska pitanja i lokalne vojne vlasti da zabrane propovijedanje od kuće do kuće. No braća su se prilagodila tome i jednostavno počela svjedočiti na druge načine. Razgovarali su s ljudima na tržnicama i izvorima vode. Znali su svjedočiti i ribarima koji su na obali istovarivali ulovljenu ribu te obiteljima koje su na groblju uređivale grobove svojih najmilijih. Nakon mjesec dana vojne su vlasti popustile te su preko radija objavile da pripadnici  svih religija na Timoru mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. No dužnosnici Ministarstva za vjerska pitanja zahtijevali su da propovijedanje od kuće do kuće i dalje bude zabranjeno. Kad su ih braća upitala mogu li im napismeno dati tu svoju izjavu, dužnosnici su odbili to učiniti. Nakon toga braća su nastavila propovijedati od kuće do kuće i vlasti im više nisu pravile probleme.

Godine 1962. na Papuu su stigli misionari Piet i Nell de Jager te Hans i Susie van Vuure. Oni su se također suočili s protivljenjem svećenstva. Tri ugledna svećenika otvoreno su zatražila od misionara da odu propovijedati negdje drugdje. Svećenstvo je s propovjedaonica te putem novina i radija ocrnjivalo Jehovine svjedoke, optužujući ih da potkopavaju državni poredak. Kad bi netko od župljana počeo proučavati Bibliju s misionarima, svećenici bi mu se ulagivali, prijetili bi mu ili bi ga pokušavali podmititi, sve samo da prekine veze s Jehovinim svjedocima. Vršili su pritisak i na poglavare plemenskih zajednica, nagovarajući ih da se usprotive našem propovjedničkom djelu.

No to im se obilo o glavu kad je jedan poglavar pozvao misionare da dođu u njegovo selo i obrate se ljudima. “Nakon što je poglavica sazvao sve ljude iz sela, Piet i ja održali smo dva kratka govora u kojima smo objasnili svrhu našeg djela”, ispričao je Hans. “Potom su naše žene pokazale ljudima kako bi to izgledalo kad bismo došli na njihova vrata, prihvatili poziv da uđemo u kuću i ukratko im prenijeli biblijsku poruku. Poglavici i seljanima svidjelo se to što smo im pokazali, pa su nam dopustili da propovijedamo.”

Slična priča ponovila se još mnogo puta. Muslimani su se rijetko kad protivili našem propovjedničkom djelu. Ako smo ikome bili trn u oku, onda su to svećenici crkava kršćanstva. Tako je još i dan-danas.

Isus je rekao svojim učenicima: “Zbog mene će vas voditi pred upravitelje i kraljeve, za svjedočanstvo njima i  neznabošcima” (Mat. 10:18). Braća u Indoneziji mnogo su se puta našla upravo u takvoj situaciji.

Godine 1960. jedan je ugledni nizozemski teolog u Jakarti objavio knjigu u kojoj je osuo drvlje i kamenje na Jehovine svjedoke te ih nazvao lažnim kršćanima. Ta je knjiga potaknula mnoge svećenike da se svim silama okome na nas. Tako su svećenici iz jednog gradića napisali pismo Ministarstvu za vjerska pitanja u kojem su optužili Jehovine svjedoke da “dovode u zabludu pripadnike njihove crkve”. Kad su dužnosnici Ministarstva pozvali braću da odgovore na te optužbe, oni su iznijeli neke činjenice kako bi objasnili situaciju i dali dobro svjedočanstvo. Jedan crkveni službenik savjetovao je svom kolegi: “Pusti Jehovine svjedoke na miru. Oni bude protestante koji su utonuli u duhovni san.”

 Godine 1964. jedna skupina protestantskih svećenika s Papue obratila se parlamentarnom odboru za vjerska i društvena pitanja, tražeći od njega da zabrani djelovanje Jehovinih svjedoka. Nato su braća iz podružnice zatražila da pred tim odborom kažu nekoliko riječi u našu obranu. “Govorili smo pred odborom gotovo sat vremena i jasno smo objasnili prirodu našeg biblijskog obrazovnog programa”, kazao je Tagor Hutasoit. “Jedan političar koji je bio protestantske vjeroispovijedi i jako nam se protivio optužio nas je da raspirujemo vjersku netrpeljivost i stvaramo nemire na Papui. Međutim, članovi odbora koji su bili muslimanske vjeroispovijedi većinom su bili blagonakloni prema nama. Rekli su nam: ‘Ustav svima jamči slobodu vjeroispovijedi. Prema tome, imate pravo propovijedati.’” Nakon tog sastanka visoki državni dužnosnici na Papui objavili su: “Nova vlast (...) podržava pravo na slobodu vjeroispovijedi. To pravo imaju i nove religije.”