Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Božje ime i prevoditelji Biblije

Božje ime i prevoditelji Biblije

POČETKOM drugog stoljeća, nakon što je posljednji apostol umro, otpad od kršćanske vjere prorečen po Isusu i njegovim sljedbenicima, ozbiljno je započeo. Poganske filozofije i nauke uvukle su se u skupštinu; pojavile su se sekte i raskoli, a prvobitna čistoća vjere se iskvarila, Božje ime se također prestalo upotrebljavati.

Kako se otpalo kršćanstvo širilo, pojavila se potreba za prevođenjem Biblije sa njena originala, hebrejskog i grčkog, u druge jezike. Kako su prevoditelji prevodili Božje ime u svojim prijevodima? Obično su koristili riječ koja odgovara izrazu “Gospodin”. Veoma utjecajna verzija tog vremena bila je latinska Vulgata, Jeronimov prijevod Biblije u svakodnevni latinski. Jeronim je preveo tetragramaton (JHVH) nadomjestkom Dominus, “Gospodin”.

Na koncu i novi jezici, kao francuski, engleski i španjolski, počeli su se javljati u Evropi. Međutim, Katolička crkva obeshrabrivala je prevođenje Biblije u te nove jezike. Tako su mnogi “kršćani” slušali čitanje Biblije s latinskih prijevoda u kojima se nije nalazilo Božje ime, slično Židovima koji su koristili Bibliju u izvornom hebrejskom jeziku, ali su istodobno odbijali izgovarati Božje ime kada bi na njega naišli.

Vremenom se Božje ime opet počelo upotrebljavati. Godine 1278. pojavilo se u latinskom djelu Pugio fidei (Bodež vjere) od Rajmonda Martinija, španjolskog redovnika. Rajmond Martini upotrijebio je izgovor Yohoua. * Ubrzo nakon toga, 1303. godine, Porchetus de Salvaticis završio je djelo pod naslovom Victoria Porcheti adversus impios Hebraeos (Porchetova pobjeda protiv bezbožnih Židova). U njemu je također spomenuo Božje ime, različito ga prikazavši Iohouah, Iohoua i Ihouah. Zatim, 1518. godine Petar Galatinus izdao je djelo pod naslovom De arcanis catholicae veritatis (O tajnama univerzalne istine) u kojemu piše Božje ime Iehoua.

Na engleskom jeziku ime se prvi puta javlja 1530. godine kada je William Tyndale izdao svoj prijevod prvih pet knjiga Biblije. U njemu je uključio samo jednom Božje ime, ispisavši ga Iehouah u 2. Mojsijevoj 6:3. Zatim je u opasci tog izdanja napisao: “Iehovah je Božje ime . . . Osim toga, kad god naiđeš na GOSPODIN ispisanim velikim slovima (izuzev greške u tisku) na hebrejskom je na tom mjestu Iehova”. Od tada se počelo Jehovino ime upotrebljavati samo u ponekim citatima, a riječi “GOSPODIN” ili “BOG” na mnogim drugim gdje je u hebrejskom tekstu stajao tetragramaton.

Godine 1611. izdat je prijevod Biblije Authorized Version (autorizirana verzija) koji je postao najšire upotrebljavan na engleskom jezičnom području. U njemu se ime pojavljuje četiri puta u glavnom tekstu (2. Mojsijeva 6:3; Psalam 83:18; Izaija 12:2; 26:4). “Jah”, poetska kratica imena, pojavljuje se u Psalmu 68:4. U cijelosti se ime javlja u imenima mjesta kao što je “Jehova-jireh” (1. Mojsijeva 22:14; 2. Mojsijeva 17:15; Suci 6:24). Međutim, povodeći se primjerom Tyndalea prevoditelji su u mnogim slučajevima Božje ime nadomjestili sa “GOSPODIN” ili “BOG”. No, ako se Božje ime moglo pojaviti u četiri citata, zašto ne bi i na ostalih nekoliko tisuća mjesta hebrejskog originala?

Prevoditelji Autorizirane verzije, sačuvali su Božje ime, Jehova, samo u četiri citata, zamijenivši ga sa Bog i Gospodin na svim drugim mjestima

Nešto slično dogodilo se i u njemačkom jeziku. Godine 1534. Martin Luter izdao je svoj kompletan prijevod Biblije temeljen na originalnim jezicima. Zbog nekog razloga nije u njega uključio ime Božje nego ga je zamijenio npr. sa HERR (“GOSPODIN”). Međutim, poznavao je božansko ime, budući da je u svojoj propovijedi održanoj 1526. godine i temeljenoj na Jeremiji 23:1-8 rekao: “To ime Jehova, Gospodin, pripada isključivo pravom Bogu.”

Godine 1543. Luter je pisao karakterističnom iskrenošću: “To što (Židovi) tvrde da se ime Jehova sada ne može izgovarati, doista ne znaju što govore . . . Ako se može ispisati perom i tintom, zašto se ne bi i izgovaralo, što je mnogo bolje nego li ispisivanje perom i tintom? Jer prema njima, morali bi ga nazivati neispisivim, nečitljivim ili nerazumljivim. U svim tim razmotrenim stvarima ima nečeg nepoštenog”. No, Luter nije u svom prijevodu Biblije popravio stvar. Njemački prijevod Biblije iz 1537. godine od dra Johannesa Ecka sadržavao je Božje ime u bilješci na margini u 2. Mojsijevoj 6:3. Ostali njemački prijevodi koji su slijedili sadržavali su ime u 2. Mojsijevoj 6:3, a 1575. latinski prijevod izdan u Njemačkoj, sadržavao je posvuda ime Jehova.

U stoljećima koja su slijedila, prevoditelji Biblije usmjerili su se u jedan od dva pravca. Jedni su izbjegavali upotrebu Božjeg imena u potpunosti, dok su ga drugi u velikoj mjeri koristili u Hebrejskim spisima, bilo u formi Jehova ili Jahve. Razmotrimo dva prijevoda u kojima se izbjegla upotreba imena, i zašto je, prema njihovim prevoditeljima, to učinjeno.

Zašto su ga izostavili

Kada su J. M. Powis Smith i Edgar J. Goodspeed 1935. godine izdali svoj suvremeni biblijski prijevod, čitatelji su mogli vidjeti da su izrazi GOSPODIN i BOG upotrebljeni najvećim dijelom kao nadomjesci Božjem imenu. Razlog tome naveli su u predgovoru. “U ovom prijevodu slijedili smo ortodoksnu židovsku tradiciju i nadomjestili ime “Jahve” izrazom “Gospodin”, a “Gospodin Jahve” — “Gospodin Bog”. U svim slučajevima gdje izraz “Gospodin” ili “Bog” predstavlja prvobitan ‘Jahve’ upotrebljena su smanjena velika slova.”

Zatim, o neobičajnom obratu tradicije Židova koji čitaju JHVH a izgovaraju “Gospodin”, u predgovoru se kaže: “Svatko, zbog toga, tko želi zadržati dah originalnog teksta, neka na ovim mjestima gdje stoji GOSPODIN ili BOG, čita ‘Jahve’”! (Slično Bakotić kod nas).

Čitajući ovo, odmah se postavlja pitanje: Ako čitanje imena ‘Jahve’ umjesto GOSPODIN čuva dah originalnog teksta, zašto ga prevoditelji nisu upotrijebili u svom prijevodu? Zašto su dakle, prema njihovim vlastitim riječima nadomjestili riječju “GOSPODIN” Božje ime i time zamaskirali dah prvobitnog teksta?

Prevoditelji navode da su slijedili ortodoksnu židovsku tradiciju. Je li to za kršćane mudro? Prisjeti se, farizeji su držali ortodoksnu židovsku tradiciju i odbili Isusa, a on im je rekao: “Obezvrijedili ste Riječ Božju zbog svoje tradicije” (Matej 15:6NS). Takav nadomjestak za Božje ime doista je oslabio snagu Riječi Božje.

Godine 1951. izdan je Revised Standard Version, prijevod Hebrejskih spisa na engleski jezik, a i u toj Bibliji upotrebljeni su nadomjesci za Božje ime. Vrijedno je pritom zapaziti da original American Standard Version, od kojeg je revizija načinjena, sadrži ime Jehova posvuda u Hebrejskim spisima. Zbog toga je, ispuštanje imena, besprimjerno odstupanje. Zašto je tako napravljeno?

U predgovoru Revised Standard Version stoji: “Zbog dva razloga Komitet se vratio mnogo poznatijem postupku kao u King James Version (tj. ispuštanju Božjeg imena): (1) riječ Jehova ne predstavlja točno bilo koji oblik imena koji se ikad koristio u hebrejskom jeziku i (2) upotreba bilo kojeg odgovarajućeg imena za jednog jedinog Boga, kao da je postojalo drugih bogova od kojih ga je trebalo razlikovati, prestala je u židovstvu prije kršćanske ere i sasvim je neumjesna za sveopću vjeru kršćanske crkve”.

Jesu li to dosljedni argumenti? Dakle, kao što se raspravljalo ranije, ime Isus ne predstavlja točno originalan oblik imena za Božjeg sina, a koje su upotrebljavali njegovi sljedbenici. Ipak, to nije uvjerilo Komitet da izbjegava upotrebu njegova imena i umjesto toga koristi titulu kao što je “Posrednik” ili “Krist”. I doista, te se titule koriste, ali dodatno k imenu Isus, a ne umjesto njega.

A i argumenti da ne postoje drugi bogovi od kojih bi se istiniti Bog morao razlikovati, također ne odgovaraju istini. Postoje milijuni bogova koje čovječanstvo obožava. Apostol Pavao je primijetio: “Postoji mnogo ‘bogova’” (1. Korinćanima 8:5NS; Filipljanima 3:19). Naravno da stoga postoji samo jedan istiniti Bog, kao što je Pavao i naveo. Zato je velika prednost koristiti ime istinitog Boga jer ga to odjeljuje od svih krivih bogova. Osim toga, ako je upotreba Božjeg imena “sasvim neumjesna” zašto se ono pojavljuje gotovo 7 000 puta u originalnim Hebrejskim spisima?

Ako je upotreba Božjeg imena “sasvim neumjesna”, zašto se gotovo 7 000 puta pojavljuje u originalnom hebrejskom tekstu?

Istina je da mnogi prevoditelji ne misle da je upotreba tog imena, s njegovim suvremenim izgovorom, neumjesna u Bibliji. Uključuju ga u svoje verzije, a rezultat toga je da su takovi prijevodi mnogo više slavili autora Biblije i krčili put k vjernijem originalnom tekstu. Neke svijetom raširene verzije koje uključuju Božje ime su Valera prijevod (na španjolskom iz 1602. godine), Almeida (na portugalskom izašla 1681. godine), prvobitna Elberfelder verzija (na njemačkom izdana 1871. godine) kao i American Standard Version (engleski, objavljena 1901). Neki prijevodi, a osobito The Jerusalem Bible, također dosljedno koriste Božje ime s izgovorom Jahve.

Pročitaj sada komentar nekih prevoditelja koji su uključili Božje ime u svoje prijevode i usporedi njihova razmišljanja s onima koji su ga ispustili.

Zašto drugi uključuju ime?

Navodimo komentar prevoditelja American Standard Version iz 1901. godine: “(Prevoditelji) su došli do jednodušnog uvjerenja da židovsko praznovjerje, da je božansko ime previše sveto da bi se izricalo, ne može više imati važnost u engleskom, a i u bilo kojem drugom prijevodu Starog zavjeta ... To spomen ime navedeno u 2. Mojsijevoj 3:14, 15 i istaknuto uvijek iznova u Starom zavjetu, označava osobnog Boga, zavjetnog Boga otkrivenja, osloboditelja i prijatelja svome narodu ... To osobno ime, sa svojim bogatstvom svetih asocijacija, sada je stavljeno na mjesto u svetom tekstu, na koje ima nesumnjivo pravo.”

Slično, u predgovoru originalnog njemačkog prijevoda Elberfelder Bibel piše: “Jehova. Zadržali smo to ime zavjetnog Boga Izraela, jer su čitatelji već godinama navikli na nj”.

Steven T. Byington, prevoditelj The Bible in Living English, objašnjava zašto upotrebljava Božje ime: “Pisanje i izgovor (Božjeg imena) nije najvažnija stvar. Najvažnije je biti na jasnom da je to osobno ime. Postoji više biblijskih citata koji se ne mogu pravilno razumjeti ako se Božje ime prevede općom imenicom kao što je “Gospodin” ili što je mnogo gore, imeničnim pridjevom (kao što je na primjer Vječni)”.

Primjer jednog drugog prijevoda, od J. B. Rotherhama, je zanimljiv. On upotrebljava Božje ime u svome prijevodu, ali daje prednost obliku Jahve. Međutim, u svom kasnijem djelu Studies in the Psalms, izdatom 1911. godine, vraća se obliku Jehova. A zašto? On objašnjava: “JEHOVA. Primjena ovog engleskog oblika Božjeg spomen imena (2. Mojsijeva 3:18) u sadašnjoj verziji Psaltira, ne proizlazi iz bilo kakve bojazni da je ono pravilnijeg izgovora nego Jahve; ne, nego jedino iz praktičnog razloga, osobno izabrano sa željom da se ono održi u kontaktu s uhom i okom javnosti, a pri čemu je glavna stvar, lako prepoznavanje određenog božanskog imena”.

U Psalmu 34:3NS obožavatelji Jehove se potiču: “Veličajte Jehovu sa mnom, i slavimo zajednički ime njegovo.” Kako mogu čitatelji biblijskih prijevoda, koji ispuštaju Božje ime, u potpunosti odgovoriti tom pozivu? Kršćani su sretni da su bar neki prevoditelji imali hrabrosti uključiti Božje ime u svoje prijevode Hebrejskih spisa, i tako sačuvati ono što su Smith i Goodspeed nazvali “dahom prvobitnog teksta”.

Međutim, većina prijevoda, čak i onih koji sadrže Božje ime u Hebrejskim spisima, ispuštaju ga iz Kršćansko-grčkih spisa ili “Novog zavjeta”. Koji je razlog? Postoji li bilo kakvo opravdanje da se ono uključi i u zadnji dio Biblije?

^ odl. 5 U nekoliko stoljeća kasnijem izdanju tog djela se međutim božansko ime pojavljuje kao Jehova.

[Slike]

Nizozemska reformirana crkva u Paarlu, Južna Afrika. Prvobitno je ime Jehova bilo uklesano u ugaoni kamen (desno gore). Kasnije je nadomješteno (gore lijevo).

[Slika na stranici 18]

Božje ime u formi Yehoua pojavljuje se 1278. u djelu Pugio fidei kao što je vidljivo u ovom manuskriptu (iz 13. ili 14. stoljeća) iz pariške knjižnice Ste. Geneviève (list 162b)

[Slika na stranici 19]

U svom prijevodu prvih pet knjiga Biblije, izdanom 1530. godine, William Tyndale je uključio Božje ime u 2. Mojsijevoj 6:3. Objasnio je zašto je tako postupio u bilješci prijevoda

[Zahvala]

(fotografija, učtivošću knjižnice Američkog biblijskog društva, New York)