NAKON što je rekao svojim učenicima da će “mnogi koji su prvi biti posljednji, a posljednji prvi”, Isus je ispričao jednu priču kako bi im to pojasnio. “S kraljevstvom je nebeskim”, rekao je, “kao s čovjekom, domaćinom, koji je izašao rano ujutro da unajmi radnike za svoj vinograd.”

Potom je nastavio: “Kad se [domaćin] dogovorio s radnicima za denar na dan, poslao ih je u svoj vinograd. Kad je opet izašao oko trećeg sata, vidio je druge kako stoje besposleni na trgu, te im je rekao: ‘Idite i vi u vinograd, pa ću vam dati koliko bude pravo!’ I otišli su. Opet je izašao oko šestog i devetog sata i učinio isto tako. Na kraju je izašao oko jedanaestog sata i našao druge kako stoje, pa im je rekao: ‘Zašto stojite ovdje cijeli dan besposleni?’ Odgovorili su mu: ‘Zato što nas nitko nije unajmio.’ A on im je rekao: ‘Idite i vi u vinograd!’”

Domaćin, odnosno vlasnik vinograda, predočava Jehovu Boga, a vinograd je bio izraelski narod. Radnici u vinogradu označavaju one koji su bili pod savezom Zakona, no prije svega se misli na Židove koji su živjeli u vrijeme apostola. Vlasnik je plaću ugovorio samo s radnicima koji su radili cijeli dan — trebali su dobiti “denar na dan”. Oni koji su bili pozvani oko “trećeg sata”, odnosno oko devet sati ujutro, radili su u vinogradu devet sati, a oni koji su bili pozvani oko šestog, devetog i jedanaestog sata radili su samo šest, tri odnosno jedan sat.

Radnici koji su radili cijeli dan, odnosno 12 sati, predočavaju židovske vođe koji su se bavili isključivo vjerskom službom. Za razliku od njih, Isusovi učenici većinu svog života bavili su se ribolovom ili drugim poslovima. Njih je Isus, kojega je poslao “domaćin”, pozvao da budu njegovi učenici tek u jesen 29. godine. Stoga su oni bili “posljednji”, odnosno radnici koji su u jedanaesti sat došli raditi u vinograd.

Kad je Isus umro, završio je simbolični radni dan te je došlo vrijeme da radnici dobiju plaću. Vlasnik vinograda tada je učinio nešto neuobičajeno — najprije je platio radnicima koji su došli posljednji. Isus je ispričao: “Kad je došla večer, gospodar vinograda rekao je nadstojniku svojemu: ‘Pozovi radnike i isplati im plaću, počevši od posljednjih pa do prvih!’ Kad su došli oni od jedanaestog sata, primili su svaki po denar. A kad su došli prvi, pomislili su da će dobiti više, ali i njima je plaćeno po denar. Primivši plaću, počeli su prigovarati domaćinu: ‘Ovi posljednji radili su jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo cijeli dan naporno radili i trpjeli žegu!’ A on je odgovorio jednome od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Zar se nisi dogovorio sa mnom za denar? Uzmi svoje i idi! Ja želim ovom posljednjem dati koliko i tebi. Zar mi nije dopušteno sa svojim činiti što hoću? Zar je tvoje oko zlo zato što sam ja dobar?’” U zaključku je Isus ponovio ono što im je već rekao: “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”

Isplata “denara” nije se odigrala prilikom Isusove smrti, već na Pedesetnicu 33. godine, kad je “nadstojnik”, Isus Krist, izlio sveti duh na svoje učenike. Oni su bili “posljednji”, odnosno radnici koji su počeli raditi u jedanaesti sat. Denar ne predočava sam dar svetog duha, već nešto što su učenici mogli koristiti dok su još bili na Zemlji, a što im je omogućilo da dobiju vječni život. Denar je zapravo bio jedinstvena prilika koju su dobili — postali su pripadnici duhovnog Izraela, pomazani za propovijedanje o Božjem Kraljevstvu.

Radnici koji su prvi bili unajmljeni ubrzo su vidjeli da su Isusovi učenici dobili plaću te da koriste svoj simbolični denar. Ali oni su smatrali da za njih takva plaća — dobivanje svetog duha i čast da mogu propovijedati o Kraljevstvu — nije dovoljno velika. “Prigovarali su domaćinu” u tom smislu što su progonili Kristove učenike, “posljednje” koji su došli raditi u vinograd.

No jesu li ti događaji iz 1. stoljeća jedino ispunjenje Isusove usporedbe? Nisu. U suvremeno doba svećenici kršćanstva zbog svog su položaja i svoje vjerske službe smatrali da je Bog njih “prve” unajmio da rade u njegovom simboličnom vinogradu. U njihovim su očima revni propovjednici Jehovinih svjedoka bili “posljednji”, odnosno smatrali su da nemaju pravo dobiti bilo kakav zadatak u Božjoj službi. No upravo su ti propovjednici koje je svećenstvo preziralo dobili denar — čast da služe kao pomazani zastupnici Božjeg nebeskog Kraljevstva. Matej 19:30–20:16