1. Kako se može odrediti vrijeme i mjesto pisanja druge poslanice Solunjanima i što je Pavla potaknulo da je tako brzo napiše?

SVOJU drugu poslanicu kršćanima u Solunu apostol Pavao je napisao ubrzo nakon prve, također u Korintu. To znamo po tome što su, osim njega, ista braća, Silvan i Timotej, pozdravila skupštinu u Solunu. Svi su oni kao propovjednici rane kršćanske skupštine puno putovali, a nema zapisa o tome da su se sva trojica ikad ponovno našla zajedno nakon što su bili u Korintu (2. Sol. 1:1; Djela 18:5, 18). Tema i način pisanja ukazuju na to da je Pavao smatrao jako važnim što prije ispraviti pogrešna razmišljanja nekih pojedinaca u toj skupštini.

2. Što služi kao dokaz nadahnutosti Druge Solunjanima?

 ² Nadahnutost ove poslanice jednako je dobro potvrđena kao i nadahnutost Prve Solunjanima. I nju je citirao Irenej (iz drugog stoljeća n. e.), a i drugi ranocrkveni pisci, uključujući i Justina Mučenika (također iz drugog stoljeća), koji je očigledno ukazivao na 2. Solunjanima 2:3 kad je pisao o “[grijehu] čovjeka bezakonja”. Ova se poslanica nalazi u istim starim popisima biblijskih knjiga u kojima se nalazi i Prva Solunjanima. Danas je nema u papirusu Chester Beatty br. 2 (P⁴⁶), no gotovo je sigurno da se nalazila na prva dva od sedam listova koji nedostaju poslije Prve Solunjanima.

3, 4. (a) Koji se problem pojavio u solunskoj skupštini? (b) Kada je i gdje ova poslanica napisana i što je Pavao njome htio postići?

³ S kojom je svrhom napisana ova poslanica? Iz savjeta koje je Pavao dao Solunjanima vidljivo je da su neki u toj skupštini tvrdili da će Gospodinova prisutnost odmah nastupiti, da su ti pojedinci revno zagovarali tu svoju teoriju i da su time stvarali veliki nemir u skupštini. Izgleda da je nekima to čak služilo kao izgovor da ništa ne rade (2. Sol. 3:11). U svojoj prvoj poslanici Pavao je govorio o Gospodinovoj prisutnosti. Kada su ti pojedinci čuli što je Pavao napisao u poslanici, nesumnjivo su iskrivljavali njegove riječi i tumačili ih drugačije nego što je on to želio. Također je moguće da su riječi neke poslanice koja se pogrešno pripisivala Pavlu bile protumačene kao dokaz da je “Jehovin dan već ovdje” (2:1, 2).

⁴ Izgleda da je Pavao čuo za to, vjerojatno od onoga tko je Solunjanima odnio njegovu prvu poslanicu, pa se jako zabrinuo i odlučio pomoći svojoj ljubljenoj braći da isprave svoj pogrešan način razmišljanja. I tako je 51. n. e. Pavao, zajedno sa svoja dva suradnika, iz Korinta poslao pismo skupštini u Solunu. Osim što je ukazao na pogrešna gledišta o Kristovoj prisutnosti, Pavao je bodrio i poticao braću da budu nepokolebljiva u istini.

5. Za što su Pavao i njegovi suradnici zahvaljivali Bogu, što su zajamčili Solunjanima i za što su molili Boga?

⁵ Pojavljivanje Gospodina Isusa (1:1-12). Na početku poslanice Pavao i njegovi suradnici najprije su zahvalili Bogu na tome što su čuli da Solunjani rastu u vjeri i međusobnoj ljubavi. Bog će pravedno presuditi kad ih proglasi dostojnima Kraljevstva jer su pokazali ustrajnost i vjeru u progonstvima. Pavao je napisao da će Bog uzvratiti nevolju onima koji skupštini nanose nevolju, a onima koji je trpe donijet će olakšanje. To će se dogoditi ‘kad se s neba pojavi Gospodin Isus sa svojim moćnim anđelima, kada dođe da bude proslavljen sa svojim svetima’ (1:7, 10). Pavao je zatim rekao da se on i njegovi suradnici uvijek mole za Solunjane da ih Bog smatra dostojnima svojega poziva i da se ime Gospodina Isusa proslavi u njima i oni u zajedništvu s njim.

6. Što mora doći prije Jehovinog dana i kako će to doći?

⁶ Prije Isusove prisutnosti treba doći otpad (2:1-12). Pavao je savjetovao braći neka se ne uznemiruju zbog bilo kakve izjave o tome da je Jehovin dan već ovdje, jer “taj dan neće doći dok najprije ne dođe otpad i ne otkrije se čovjek bezakonja, sin propasti”. Oni su znali “što ga zadržava”, ali tajna tog bezakonja već je djelovala u to vrijeme. Pavao je rekao da će se bezakonik, kad bude uklonjen onaj koji ga je tada još zadržavao, ‘otkriti, ali Gospodin Isus će ga ubiti dahom svojih usta i uništiti očitovanjem svoje prisutnosti’. Zatim je objasnio da bezakonikovu prisutnost omogućuje Sotona svojim djelovanjem, a popraćena je silnim djelima i prijevarom. Bog dopušta da zabluda djeluje na one koji ne prihvaćaju ljubav prema istini, da bi povjerovali laži (2:3, 6, 8).

7. Što su braća trebala činiti kako bi bila nepokolebljiva i zaštićena od Zloga?

⁷ Biti nepokolebljivi u vjeri (2:13–3:18). Pavao nastavlja: “Mi smo dužni uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo koju Jehova ljubi, jer vas je Bog, zbog vaše vjere u istinu, od početka odabrao za spasenje posvetivši vas duhom.” Radi toga im se bila propovijedala dobra vijest. Zato im je Pavao rekao neka budu nepokolebljivi i drže se predaja kojima su bili poučeni, kako bi ih Isus Krist i Otac, koji ih je ljubio i dao im vječnu utjehu i nadu, ‘učvrstili u svakom dobrom djelu i riječi’ (2:13, 17). Zamolio ih je neka se mole za njega i njegove suradnike, “da se riječ Jehovina brzo širi i da se slavi” (3:1). Zajamčio im je da će ih Gospodin, koji je vjeran, učvrstiti i čuvati od Zloga, a zatim je izrazio želju da Gospodin usmjeri njihova srca na ljubav prema Bogu i na ustrajnost koja im je potrebna dok služe Kristu.

8. Koja je opomena uslijedila i u čemu su Pavao i njegovi suradnici bili dobar primjer?

⁸ Zatim je uslijedila opomena: “Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju ste primili od nas” (3:6). Pavao ih je podsjetio na dobar primjer što su im ga pružili on i njegovi suradnici, koji su kao misionari noću i danju naporno radili da im ne bi bili na teret. Stoga su im s pravom mogli zapovijedati dok su bili kod njih: “Ako tko ne želi raditi, neka i ne jede!” No sada su čuli da neki od njih neuredno žive i ništa ne rade, nego se miješaju u ono što ih se ne tiče. Takvima su zapovjedili neka sami zarađuju za svoj kruh (2. Sol. 3:10; 1. Sol. 4:11).

9. Koji je savjet Pavao dao o činjenju onoga što je ispravno te o tome kako se ophoditi s neposlušnima i kako je zaključio poslanicu?

 ⁹ Solunjani su dobili savjet neka ne posustaju u činjenju onoga što je ispravno. A ako tko ne bi poslušao ono što je Pavao napisao u poslanici, skupština ga je trebala obilježiti i braća se više nisu smjela družiti s njim, da se postidi, no takvoga su ipak trebali opominjati kao brata. Pavao je na kraju izrazio želju da im Gospodin mira “dade mir uvijek i na svaki način” te zaključio poslanicu pišući pozdrav vlastitom rukom (2. Sol. 3:16).

10. Navedi neka osnovna učenja i načela koja su iznesena u Drugoj Solunjanima.

¹⁰ Ova kratka nadahnuta poslanica Solunjanima dotiče se mnogih kršćanskih učenja, a sva su korisna za razmatranje. Navedimo neka temeljna učenja i načela koja su u njoj iznesena: Jehova je Bog koji spašava svoje sluge i koji ih posvećuje duhom i vjerom u istinu (2:13); kršćani moraju podnositi nevolje da bi bili dostojni Kraljevstva Božjeg (1:4, 5); u vrijeme prisutnosti Gospodina Isusa Krista kršćani će se skupiti k njemu (2:1); Jehova sudi pravedno i osudit će one koji se ne pokoravaju dobroj vijesti (1:5-8); oni koji su pozvani bit će proslavljeni u zajedništvu s Kristom Isusom, po Božjoj nezasluženoj dobroti (1:12); pozvani su putem propovijedanja dobre vijesti (2:14); vjera je životno važna (1:3, 4, 10, 11; 2:13; 3:2); kršćanin treba raditi kako bi se mogao uzdržavati dok propovijeda; ako netko ne radi, može se ulijeniti i početi miješati u ono što ga se ne tiče (3:8-12); ljubav prema Bogu povezana je s ustrajnošću (3:5). Ova kratka poslanica sadrži pravo bogatstvo duhovno izgrađujućih misli!

11. Koje je važno učenje izneseno u ovoj poslanici i što je zajamčeno u vezi s Kraljevstvom?

¹¹ Pavao je u ovoj poslanici pokazao iskrenu zainteresiranost za duhovnu dobrobit svoje braće u Solunu te za jedinstvo i napredak skupštine. Pomogao im je da shvate u koje će vrijeme doći dan Jehovin tako što im je objasnio da se najprije mora pojaviti “čovjek bezakonja” i sjesti u “hramu Božjem prikazujući se bogom”. No oni koji su “proglašeni dostojnima kraljevstva Božjeg” mogu biti potpuno uvjereni da će se Gospodin Isus u pravo vrijeme pojaviti s neba i izvršiti osvetu u ognju usplamtjelom ‘kada dođe da bude proslavljen sa svojim svetima i da mu se u taj dan dive svi koji su povjerovali’ (2:3, 4; 1:5, 10).