NEKI tvrde da određeni biblijski citati pružaju dokaz za Trojstvo. Međutim, čitajući ove citate trebali bismo zadržati na umu da ni biblijska ni povijesna svjedočanstva ne podupiru ovu nauku.

Ukoliko se navodi neki biblijski citat kao dokaz, istog treba razumjeti u povezanosti s dosljednom naukom cjelokupne Biblije. Često se pravo značenje takvog biblijskog citata može razabrati iz konteksta (okolnih citata).

NEW Catholic Encyclopedia navodi tri takva “dokazna citata”, ali priznaje i sljedeće: “Nauka o Svetom Trojstvu ne naučava se u S[tarom] Z[avjetu]. U N[ovom] Z[avjetu] najstariji dokazi nalaze se u paulinskim poslanicama, posebno u 2 Kor 13.13 [u nekim Biblijama u retku 14] i u 1 Kor 12.4-6. U evanđeljima dokaz za Trojstvo može se naći samo u formuli za krštenje iz Mt 28.19.”

U prijevodu Stvarnost su u ovim citatima tri “osobe” navedene u različitom redoslijedu: U 2. Korinćanima 13:13 (14) piše: “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka bude sa svima vama!” 1. Korinćanima 12:4-6 glasi: “Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima.” U Mateju 28:19 čitamo: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Proizlazi li iz ovih citata da Bog, Krist i sveti duh tvore neko trinitarijansko božanstvo, da su jedno biće, jednako moćni i jednako vječni? Ne proizlazi, isto kao što ni nabrajanje triju osoba kao Tomo, Davor i Ivo ne znači da su ovo troje jedno.

Ovi citati, prema McClintock i Strongovoj Cyclopedii of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature, “samo dokazuju da su ovo troje navedeni subjekti... ali to samo po sebi ne dokazuje da svo troje mora spadati u božansku prirodu i da posjeduje jednaku božansku čast”.

Iako se u spomenutom djelu zagovara Trojstvo, tu se u vezi 2. Korinćanima 13:13 (14) kaže: “Ne može se s pravom zaključiti da oni posjeduju jednak autoritet, ili jednaku prirodu.” A u vezi Mateja 28:18-20 se kaže: “Ovaj citat, međutim, sam po sebi ne bi bio jasan dokaz ni za lično obilježje ovih triju spomenutih osoba, ni za njihovu jednakost ili božanstvo.”

I u izvještaju o Isusovom krštenju Bog, Isus i sveti duh spomenuti su u istom kontekstu. Isus “vidje duha Božjega gdje silazi kao golub i dođe na njega” (Matej 3:16). Međutim, ovo ne znači da je ovo troje jedno. Abraham, Izak i Jakov često se spominju zajedno, no time oni ne postaju jedno. I Petar, Jakov i Ivan navedeni su zajedno, ali time oni ne postaju jedno. Osim toga, činjenica da je prilikom Isusova krštenja na nj sišao Božji duh pokazuje da on prije nije bio pomazan Božjim duhom. Kako je on mogao pripadati Trojstvu, kad bi to pretpostavljalo da je on oduvijek bio jedno sa svetim duhom?

Daljnji citat u kojem se ovo troje spominju zajedno može se naći u nekim starijim  biblijskim prijevodima u 1. Ivanovoj 5:7. No, izučavatelji priznaju da ove riječi nisu prvobitno stajale u Bibliji, nego da su bile dodane mnogo kasnije. U većini novih prijevoda s pravom je izostavljen ovaj krivotvoreni redak.

U drugim “dokaznim” citatima radi se samo o odnosu između dviju osoba: Oca i Isusa. Razmotrimo neke od njih.

OVAJ biblijski citat iz Ivana 10:30 često se navodi kao potvrda za Trojstvo, iako se ovdje uopće ne spominje neka treća osoba. Ali, sam Isus je objasnio što je mislio s tim da je “jedno” s Ocem. Prema Ivanu 17:21, 22 (NS), on se molio Bogu u vezi svojih učenika: “Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajednici sa mnom i ja u zajednici s tobom, da i oni budu u zajednici s nama, ... da bi bili jedno, kao što smo mi jedno.” Da li se Isus molio da iz svih njegovih učenika postane jedan jedini entitet (biće)? Ne, očito se molio za to da oni budu ujedinjeni u načinu razmišljanja i u namjeri, kao što su on i Otac ujedinjeni. (Vidi i 1. Korinćanima 1:10.)

Prema 1. Korinćanima 3:6, 8 (Stvarnost) Pavao je rekao: “Ja sam posadio, Apolon je zalio... Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva jedno su.” Pavao nije mislio da su on i Apolo jedna osoba; štoviše, mislio je da su ujedinjeni u namjeri. Grčka riječ (hen), koju je ovdje Pavao upotrijebio za “jedno”, stoji u srednjem rodu, a ukazuje na jedinstvo u suradnji. Radi se o istoj riječi koja je upotrijebljena u Ivanu 10:30 za opisivanje Isusova odnosa prema njegovom Ocu. Istu riječ je Isus upotrijebio i u Ivanu 17:21, 22. Kad je, dakle, u ovim slučajevima upotrijebio riječ za “jedno” (hen), govorio je o jedinstvu misli i namjere.

Jean Calvin (koji je bio trinitarijanac) u knjizi Commentary on the Gospel According to John (Komentar evanđelja po Ivanu), pisao je o Ivanu 10:30: “Ljudi u stara vremena su pogrešno primjenjivali ovaj redak kako bi dokazali da su Krist... i Otac isto biće. Krist ne govori o jedinstvenosti bića, nego o skladu između njega i Oca.”

U kontekstu redaka nakon Ivana 10:30 Isus je snažno ukazao na to da svojim riječima nije tvrdio za sebe da je Bog. On je Židovima koji su pogrešno donijeli taj zaključak, želeći ga zbog toga kamenovati, postavio pitanje: “Kako vi govorite onome kojega Otac posveti i posla na svijet: hulu na Boga govoriš, što rekoh: ja sam Sin Božji?” (Ivan 10:31-36). Ne, Isus nije tvrdio da je Bog Sin, nego Sin Božji.

DALJNJI biblijski citat koji se navodi kao potvrda za Trojstvo je Ivan 5:18. Tamo se kaže da su Židovi (kao u Ivanu 10:31-36) htjeli ubiti Isusa, jer je “Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući sebe s Bogom” (Stvarnost).

Ali, tko je rekao da se Isus izjednačavao s Bogom? Isus nije. On se, prema sljedećem retku (19), branio protiv ove lažne optužbe: “Isus im tada reče: ...‘Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac’ (Stvarnost).

Time je Isus pokazao Židovima da nije bio jednak Bogu i da zato nije mogao postupati iz  vlastite pobude. Je li zamislivo da netko tko je jednak Svemogućem Bogu kaže da “ne može ništa sam od sebe učiniti”? (Usporedi Danijel 4:34, 35.) Zanimljivo je da kontekst Ivana 5:18 i 10:30 pokazuje da se Isus branio protiv krivih optužbi Židova koji su, kao i pobornici Trojstva, izvukli pogrešne zaključke!

U FILIPLJANIMA 2:6, prema prijevodu dr. Gracijana Raspudića, kaže se o Kristu: “Budući po naravi Bog, on nije smatrao grabežom: biti jednak Bogu.” King James Version (KJ) iz 1611. po smislu kaže isto (a tako i prijevod Stvarnost, Šarić, Škarić). Nekoliko takvih prijevoda neki još upotrebljavaju kako bi poduprli shvaćanje da je Isus jednak Bogu. No, zapazimo kako ovaj redak glasi u drugim prijevodima:

1847: “Koji, ako je i bio u obličju Božjemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom” (Novi zavjet, prijevod Vuka Karadžića).

1933: “koji, postojeći u obličju Božjemu, nije smatrao kao plen koji se grabi biti jednak s Bogom” (prijevod dr. Luje Bakotića).

1965: “On — uistinu božanske naravi — nikad se nije samouvjereno izjednačavao s Bogom” (Das Neue Testament, revidirano izdanje, od Friedricha Pfäflina).

1968: “koji, iako je bio u obličju Božjem, nije smatrao da treba učiniti vlastitom svojinom biti jednak Bogu” (La Bibbia Concordata).

1984: “koji iako je postojao u Božjem obličju, nije razmišljao o tome da nešto silom prisvoji, naime, da bude jednak Bogu” (Novi svijet prijevod Svetog pisma).

1985: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom” (Novi zavjet, prijevod Bonaventure Dude i Jerka Fućka, revidirano izdanje).

Neki, međutim, tvrde da čak iz ovih točnijih prijevoda proizlazi da je (1) Isus već imao jednakost, ali da je nije želio zadržati ili da si (2) nije trebao prisvojiti jednakost, jer ju je već posjedovao.

S tim u vezi Ralph Martin u djelu The Epistle of Paul to the Philippians (Pavlova poslanica Filipljanima) kaže o izvornom grčkom: “Pitanje je, međutim, da li se smisao glagola može udaljiti od svog stvarnog značenja ‘prisvojiti’, ‘nasilno preoteti’ na ‘čvrsto držati’”. The Expositor’s Greek Testament kaže: “Ne postoji niti jedan redak gdje ἁρπάζω [harpázo] ili bilo koja njegova izvedenica ima smisao ‘držati u posjedu’, ‘zadržati’. Izgleda da beziznimno znači ‘prisvojiti’, ‘nasilno preoteti’. Nije, dakle, dopustivo udaljiti se od pravog smisla ‘posegnuti za’, dajući mu posve drugo značenje ‘čvrsto držati’.”

Iz dosad rečenog je vidljivo da prevodioci Biblije, kao što je u slučaju prijevoda Stvarnost ili prijevoda dr. Gracijana Raspudića, mijenjaju pravila u korist podupiranja ciljeva trinitarijanaca. Grčki jezik u Filipljanima 2:6 pri objektivnom razmatranju pokazuje sve drugo samo ne da je Isus smatrao sebe jednakim Bogu, naime, da Isus to nije smatrao umjesnim.

Kontekst okolnih redaka (3-5, 7, 8, Raspudić) objašnjava kako treba razumjeti redak 6. Filipljani su bili opomenuti: “Ponizno  smatrajte jedan drugoga većim od sebe”. Konačno je Pavao naveo Krista kao izvanredan primjer za ovaj stav: “Imajte u sebi isto mišljenje koje je imao Isus Krist.” Kakvo “mišljenje”? ‘Ne smatrati grabežom: biti jednak Bogu?’ Ne, to bi bilo upravo suprotno onome što se željelo reći! Štoviše, Isus koji je ‘smatrao Boga većim od sebe’, ‘sam sebe liši [te jednakosti]’, i umjesto toga “ponizi samoga sebe posluhom do smrti”.

Sigurno se ovdje ne govori o nekom dijelu Svemogućeg Boga. Ovdje je bilo riječi o Isusu Kristu, koji je na savršen način bio primjer onoga na što je Pavao ukazivao, naime na važnost poniznosti i poslušnosti onome koji je Najviši i koji je Stvoritelj, Jehovi Bogu.

PREMA čitavom nizu prijevoda, npr. prijevodu Stvarnost, Isus u Ivanu 8:58 kaže: “Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam.” Je li Isus ovdje naučavao, kao što to tvrde trinitarijanci, da je bio poznat pod titulom “Ja Jesam”? Znači li ovo, kao što oni tvrde, da je on bio Jehova Hebrejskih spisa, budući da u 2. Mojsijevoj 3:14 (Stvarnost) piše: “‘Ja sam koji jesam’ reče Bog Mojsiju”?

U 2. Mojsijevoj 3:14 se izraz “Ja JESAM” upotrebljava kao titula za Boga, da bi se pokazalo da on zaista postoji i da čini ono što je obećao. U djelu The Pentateuch and Haftorahs, urednika dr. J. H. Hertza, kaže se o ovom izrazu: “Izraelcima je u njihovom ropstvu trebalo biti posredovano gledište: ‘Iako On dosad još nije prema vama očitovao svoju snagu, On će to ipak učiniti; On je vječan i sigurno će vas izbaviti.’ ‘Većina suvremenih tumača slijede Rachia [francuskog komentatora Biblije i Talmuda] u prevođenju [2. Mojsijeve 3:14]: ‘Bit ću što ću biti.’”

Izraz u Ivanu 8:58 prilično je različit od onog upotrijebljenog u 2. Mojsijevoj 3:14. Isus ga nije upotrijebio kao ime ili titulu, nego za objašnjenje svog predljudskog postojanja. Zapazimo zato kako glasi Ivan 8:58 u nekim drugim biblijskim prijevodima:

1847: “ja sam prije nego se Abram rodio” (Novi zavjet, prijevod Vuka Karadžića).

1933: “ja sam od pre nego što je Abraham postao” (prijevod dr. Luje Bakotića).

1965: “Prije no što se Abraham rodio, već sam bio onaj koji jesam” (Das Neue Testament, od Jörga Zinka).

1981: “Bio sam živ prije nego je Abraham rođen!” (The Simple English Bible).

1984: “Prije nego je Abraham počeo postojati, bio sam ja” (Novi svijet prijevod Svetog pisma).

Prema tome, pravi smisao ovdje upotrijebljenog grčkog izraza je taj da je od Boga stvoreni “prvorođeni” Isus postojao davno prije Abrahamovog rođenja (Kološanima 1:15; Priče Salamunove 8:22, 23, 30; Otkrivenje 3:14).

Ponovno iz povezanosti proizlazi ispravno razumijevanje. Ovaj puta su Židovi htjeli kamenovati Isusa, jer je tvrdio da je ‘vidio Abrahama’, iako Isus, kako su rekli, nije imao niti 50 godina (redak 57). Isusova prirodna reakcija je bila da im razjasni svoju pravu starost. Stoga im je odgovorio: “Bio sam živ prije nego je Abraham rođen!” (The Simple English Bible).

U IVANU 1:1, prema prijevodu Stvarnost, čitamo: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog.” Trinitarijanci tvrde da ovo znači da je “Riječ” (grčki: ho lógos), koja je došla na Zemlju kao Isus Krist, bila sam Svemogući Bog.

Ali, zapazimo da ovdje ponovno kontekst daje podlogu za ispravno razumijevanje. Čak i Stvarnost prijevod kaže: “Riječ bijaše kod Boga”. (Naglašeno od nas.) Netko tko je kod neke druge osobe ne može biti isto što i ta druga osoba. Suglasno tome piše Journal of Biblical Literature, urednika jezuita Josepha A. Fitzmyera, “da bi protuslovilo prethodnom rečeničnom dijelu”, u kojem se kaže da Riječ bijaše kod Boga, ako bi se posljednji dio Ivana 1:1 prevodio tako kao da glasi “Bog”.

Zapazimo također kako drugi prijevodi prevode ovaj dio citata:

1847: “i Bog bješe riječ” (Novi zavjet, prijevod Vuka Karadžića).

1942: “i Bog bijaše Riječ” (prijevod dr. Ivana Šarića).

1946: “i božanske vrste bila je Riječ” (Das Neue Testament, od Ludwiga Thimmea).

1975: “i bog [ili, božanske vrste] bila je Riječ” (Das Evangelium nach Johannes, od Siegfrieda Schulza).

1978: “i bogu slične vrste bio je Logos” (Das Evangelium nach Johannes, od Johannesa Schneidera).

U Ivanu 1:1 grčka imenica theós (bog) pojavljuje se dva puta. Ovaj prvi theós odnosi se na Svemogućeg Boga, kod kojega je bila Riječ (“i Riječ [lógos] bijaše kod Boga [jedan oblik od theós]”). Ovom prvom theós prethodi riječ ton, jedan oblik grčkog određenog člana, koji ukazuje na zasebni identitet, u ovom slučaju na Svemogućeg Boga (“i Riječ bijaše kod [ton] Boga”).

Za razliku od toga, ispred drugog theós u Ivanu 1:1 ne stoji član. Tako bi doslovan prijevod glasio “i bog je bio Riječ”. No, kao što smo vidjeli, mnogi prijevodi ovaj drugi theós (predikatna imenica) prevode s “božanska”, “božanske naravi (prirode)”, ili “bog”. Koliko je to opravdano?

Grčki koiné jezik imao je određeni član (“taj, ta, to”), ali nije imao neodređeni član [“neki, neka, neko”]). Ako, dakle, predikatnoj imenici ne prethodi određeni član, ona može biti neodređena. To je ovisno o kontekstu.

Journal of Biblical Literature objašnjava da izrazi “kod kojih u predikatu nema člana ispred glagola u prvom redu označavaju osobine, svojstva”. Prema Journalu, ovo ukazuje na to da se lógos može usporediti s bogom. U vezi Ivana 1:1 kaže se dalje da je “kvalitativna snaga predikata tako očigledna da se imenicu [theós] ne može smatrati određenom”.

Prema tome, Ivan 1:1 ističe svojstvo, osobinu Riječi, da je bila “božanska”, “bogu slična”, “bog”, ali ne Svemogući Bog. To je u skladu s ostalom Biblijom, koja pokazuje da je Isus, koji je ovdje nazvan “Riječ” u svojoj ulozi Božjeg Govornika, bio poslušan u svom podređenom odnosu prema svome Nadređenome, Svemogućem Bogu, koji ga je poslao na Zemlju.

Postoje i mnogi drugi biblijski citati u kojima skoro svi prevodioci na druge jezike dosljedno ubacuju neodređeni član kad prevode s grčkog rečenicu iste strukture. Naprimjer, prema Marku 6:49, kad su učenici ugledali Isusa kako hoda po vodi, u prijevodu King James stoji: “Pretpostavili su da je to bio [jedan] duh.” U grčkom koiné jeziku nema neodređenog člana ispred riječi “duh”. No, skoro svi prijevodi u drugim jezicima dodaju neodređeni član kako bi prijevod odgovarao kontekstu. Isto tako, budući da je, prema Ivanu 1:1, Riječ bila kod Boga, nije mogla biti Bog, nego je bila “[jedan] bog” ili “božanska”.

Teolog i bibličar Joseph Henry Thayer, koji je radio na prijevodu American Standard Version, jednostavno kaže: “Logos je bio božanski, a ne samo božansko Biće.” A jezuit John L. McKenzie je u djelu  Dictionary of the Bible napisao: “Iv. 1:1 treba strogo prevoditi... ‘riječ je bila [jedno] božansko biće.’”

NEKI, međutim, tvrde, da takvo prevođenje predstavlja narušavanje pravila gramatike grčkog koiné jezika koju je 1933. godine izdao izučavatelj grčkog jezika E. C. Colwell. On je tvrdio da u grčkom jeziku predikatna imenica “ima [određeni] član kad dolazi iza glagola; nema [određeni] član onda kad stoji ispred glagola”. Time je mislio da predikatnu imenicu koja stoji ispred glagola treba razumjeti kao da ima određeni član ispred sebe. U Ivanu 1:1 druga imenica (theós) u predikatu, stoji ispred glagola — “i [theós] bješe Riječ”. Prema tome, Colwell je tvrdio da Ivan 1:1 treba glasiti: “i [taj] Bog bješe Riječ”.

Ali, pogledajmo samo dva primjera koja nalazimo u Ivanu 8:44. Tamo Isus kaže za Đavla: “On je krvnik ljudski” i “lažac”. Kao i kod Ivana 1:1, u grčkom izvorniku predikatna imenica (“krvnik ljudski” i “lažac”) stoji ispred glagola (“je”). Ispred tih imenica nema neodređenog člana, jer u grčkom koiné jeziku nije bilo neodređenog člana. Ali, većina prijevoda ubacuje neodređeni član jer tako zahtijeva grčka gramatika i kontekst. (Vidi i Marko 11:32; Ivan 4:19; 6:70; 9:17; 10:1; 12:6.)

Colwell je morao priznati to u vezi predikatne imenice, te je rekao: “Na ovom mjestu dolazi neodređeni član samo onda kad to kontekst zahtijeva.” Prema tome, čak i on priznaje da prevodioci mogu ubaciti neodređeni član ispred imenice u tom tipu rečenične strukture.

Da li u Ivanu 1:1 kontekst zahtijeva neodređeni član? Da, jer cijela Biblija svjedoči o tome da Isus nije Svemogući Bog. Dakle, u takvim slučajevima prevodilac se ne treba povoditi po Colwellovim klimavim gramatičkim pravilima, nego po kontekstu. A iz mnogih prijevoda koji u Ivanu 1:1 i na drugim mjestima ubacuju neodređeni član vidljivo je da se mnogi bibličari ne slažu s takvim izvještačenim pravilom, a ne slaže se ni sama Riječ Božja.

DA LI to što se kaže da je Isus “bog” protuslovi biblijskoj nauci da postoji samo jedan Bog? Ne, jer Biblija povremeno upotrebljava taj izraz kad označava moćna stvorenja. U Psalmu 8:5 (NS) čitamo: “Učinio si ga [čovjeka] nešto manjim od onih Bogu sličnih [hebrejski: ’elohím]”, to jest, anđela. Isus je u svojoj obrani na optužbu Židova da tvrdi da je Bog, rekao: “Zakon naziva bogovima one kojima bijaše upućena Riječ Božja”, to jest, ljudske suce (Ivan 10:34, 35, Stvarnost; Psalam 82:1-6). Čak se i Sotonu u 1. Korinćanima 4:4 naziva ‘bogom ovog sustava stvari’.

Isus je bio daleko višeg položaja od anđela, nesavršenih ljudi ili Sotone. Budući da se o njima govori kao o ‘bogovima’, moćnima, sigurno je da Isus može biti, i jest “bog”. Zbog svog jedinstvenog položaja u odnosu prema Jehovi, Isus je “Moćni Bog” (Ivan 1:1; Izaija 9:6, NS).

Ali, zar izraz “Moćni Bog” pisano velikim slovima ukazuje na to da je Isus na neki način jednak Jehovi Bogu? Ni u kom slučaju. Izaija je samo prorekao da će to biti jedno od četiri imena kojima će Isus biti nazvan, a imena se pišu velikim slovima. Iako je Isus nazvan “Moćni”, samo je jedan koji je “Svemogući”. Nazvati Jehovu Boga Svemogućim ne bi imalo smisla kad ne bi postojali i drugi koje se također naziva bogovima, ali koji su nižeg ili podređenog položaja.

Bulletin of the John Rylands Library zapaža da, kako kaže katolički teolog Karl Rahner, dok se theós u Bibliji, kao npr. u Ivanu 1:1, koristi u odnosu na Krista, “ni na jednom od tih mjesta ‘theos’ se ne upotrebljava na takav način da bi se Isusa poistovijetilo s onim koji se na drugim mjestima u Novom zavjetu označava sa ‘ho Theos’, to jest, Najvišim Bogom.” Bulletin nadodaje: “Ako su pisci Novog zavjeta smatrali da je od presudne važnosti da vjernici Isusa priznaju ‘Bogom’,  kako se onda može objasniti potpuna odsutnost takvog oblika priznanja u Novom zavjetu?”

No, kako to da je apostol Toma rekao za Isusa, prema Ivanu 20:28: “Gospodin moj i Bog moj”? Za Tomu je Isus bio poput “boga”, naročito u čudesnim situacijama koje su ga nagnale da tako usklikne. Neki bibličari ukazuju da je Toma možda jednostavno emotivno uskliknuo u zadivljenosti, te da je govorio Isusu, ali je to bilo upućeno Bogu. U svakom slučaju, Toma nije mislio da je Isus Svemogući Bog, jer su i on i svi ostali apostoli znali da Isus nikada nije tvrdio da je Bog, nego je naučavao da je jedino Jehova ‘jedini istiniti Bog’ (Ivan 17:3).

Ponovo nam kontekst pomaže da ovo razumijemo. Nekoliko dana ranije uskrsnuli Isus rekao je Mariji Magdaleni da kaže učenicima: “Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu i svome Bogu i vašem Bogu” (Ivan 20:17, NS). Iako je Isus već uskrsnuo kao moćni duh, Jehova je još uvijek bio njegov Bog. Isus mu se i dalje kao takvom obraćao, čak i u posljednjoj knjizi Biblije, nakon svog proslavljenja (Otkrivenje 1:5, 6; 3:2, 12).

Samo tri retka nakon tog Tominog usklika, Biblija dalje razjašnjava tu stvar u Ivanu 20:31 (NS): “Ovo je zapisano da vi vjerujete da Isus jest Krist, Sin Božji”, a ne da je bio Svemogući Bog. A to znači “Sin” u doslovnom smislu, a ne kao neki tajnoviti dio Trojstva.

TVRDI se da još nekoliko biblijskih citata podupire Trojstvo. No, oni su slični ovima o kojima smo govorili, tako da ni oni, kad ih se ispita, zapravo ne podupiru tu nauku. Takvi citati smo pokazuju da se kod razmatranja svakog navodnog dokaza za Trojstvo moramo upitati: Da li se tumačenje slaže s dosljednim učenjem cijele Biblije — a to je da je Jehova Bog jedini Najviši? Ako se ne slaže, tada je tumačenje pogrešno.

Također trebamo imati na umu da čak ni jedan jedini “dokazni” citat ne kaže da su Bog, Isus i sveti duh jedno u nekom tajnovitom božanstvu. Biblija ni na jednom mjestu ne govori da su to troje iste supstancije (biti), iste moći i vječnosti. Biblija je dosljedna u tome što ukazuje da je Svemogući Bog, Jehova, jedini Najviši, da je Isus njegov stvoreni Sin, a sveti duh je Božja djelujuća sila.