“OSJEĆAO sam priličan pritisak da obuzdam svoje osjećaje”, objašnjava Mike dok se prisjeća smrti svog oca. Za Mikea je potiskivanje vlastite tuge bio muževan način postupanja. Ipak, kasnije je shvatio da nije bio u pravu. Zato je Mike, kad je njegovom prijatelju umrla baka, znao što treba napraviti. On kaže: “Do prije nekoliko godina, potapšao bih ga po ramenu i rekao: ‘Budi muško.’ Sada sam mu dodirnuo ruku i rekao: ‘Osjećaj se kako se god moraš osjećati. To će ti pomoći da se nosiš s tim. Ako želiš da otiđem, otići ću. Ako želiš da ostanem, ostat ću. Ali nemoj se bojati osjećaja.’”

MaryAnne je također osjećala pritisak da obuzda svoje osjećaje kad joj je umro muž. “Toliko sam se brinula da budem dobar primjer drugima”, prisjeća se, “da samoj sebi nisam dozvoljavala normalne osjećaje. Ali konačno sam shvatila kako mi pokušavanje da budem stup snage za druge ne pomaže. Počela sam analizirati svoju situaciju i govoriti si: ‘Plači ako moraš plakati. Ne pokušavaj biti previše jaka. Izbaci te osjećaje iz sebe i bolje ćeš se osjećati.’”

Tako su i Mike i MaryAnne preporučili: Dopusti si tugu! I u pravu su. Zašto? Jer je tugovanje neophodno emocionalno olakšanje. Oslobađanje osjećaja može umanjiti pritisak pod kojim se nalaziš. Prirodno izražavanje emocija, ako je spojeno sa razumijevanjem i točnim informacijama, dopušta ti da postaviš svoje osjećaje u njihov pravilan odnos.

Naravno, ne izražavaju svi tugu na isti način. A faktori kao što su da li je voljena osoba umrla iznenada ili je smrt došla nakon duge bolesti mogu utjecati na emocionalnu reakciju onih koji su ostali iza umrlog. Ali jedno je sigurno: Potiskivanje tvojih osjećaja može biti štetno i u fizičkom i u emocionalnom pogledu. Daleko je zdravije olakšati svoju tugu. Kako? Pisma sadrže neke praktične savjete.

Razgovor može biti korisno olakšanje. Nakon smrti svoje desetero djece, kao i nekih drugih osobnih tragedija, drevni patrijarh Job je rekao: “Dodijao je duši mojoj život moj; pustiću od sebe [hebrejski: “osloboditi”] tužnjavu svoju, govoriću u jadu duše svoje” (Job 1:2, 18, 19; 10:1). Job više nije mogao zadržavati svoju tužnjavu.  Trebao ju je osloboditi; morao je “govoriti”. Slično tome, engleski dramatičar Shakespeare napisao je u Macbethu: “Glas tuzi dajte, jer kad bol ne govori, tad punom srcu šapće, veleć mu da pukne.”

Dakle, razgovor o tvojim osjećajima s ‘prijateljem’ koji će strpljivo i suosjećajno saslušati može donijeti određenu mjeru olakšanja (Priče Salamunove 17:17). Ako se iskustva i osjećaje izrazi riječima, često ih je lakše razumjeti i lakše je izaći na kraj s njima. A ako je i onaj tko te sluša ožalošćena osoba koja se uspješno suočila sa svojim gubitkom, možda ćeš moći dobiti neke praktične prijedloge kako da se ti nosiš s tim. Kad je jednoj majci umrlo dijete, objasnila je zašto joj je pomogao razgovor s drugom ženom koja se suočila sa sličnim gubitkom: “Znati da je još netko prošao kroz to isto, izašao iz toga ‘u komadu’ i da je još uvijek živ te da opet pronalazi određeni red u svom životu, bilo je za mene veliko ohrabrenje.”

Što ako ti nije ugodno pričati o svojim osjećajima? Nakon smrti Saula i Jonatana, David je komponirao emocijama nabijenu naricaljku u kojoj je izlio svoju tugu. Ta žalobna kompozicija konačno je postala dio nadahnutog zapisa biblijske knjige Druge Samuelove (2. Samuelova 1:17-27; 2. Dnevnika 35:25). Slično tome, neki su ustanovili da im je lakše izraziti se na papiru. Jedna udovica izvještava da bi zapisivala svoje osjećaje i onda nakon nekoliko dana ponovo pročitala ono što je napisala. Ustanovila je da je to korisno olakšanje.

Bez obzira da li se radi o razgovoru ili o pisanju, saopćavanje tvojih osjećaja može ti pomoći da si olakšaš tugu. Također ti može pomoći da raščistiš nesporazume. Jedna ožalošćena majka objašnjava: “Muž i ja čuli smo za druge bračne parove koji su se rastali nakon gubitka djeteta i nismo željeli da se to dogodi nama. Zato smo, kad smo god osjetili ljutnju i željeli okriviti jedan drugoga, porazgovarali o tome. Mislim da nas je takvo postupanje stvarno približilo jedno drugome.” Dakle, pokazivanje svojih osjećaja može ti pomoći da razumiješ činjenicu da čak i ako dijelite isti gubitak, drugi mogu tugovati drugačije — svojim tempom i na svoj način.

Još jedna stvar koja može pomoći u olakšavanju boli jest plakanje. Postoji “vrijeme plaču”, kaže Biblija (Propovjednik 3:1, 4). Smrt nekoga koga smo voljeli sigurno donosi takvo vrijeme. Prolijevanje suza žalosti izgleda da je neophodan dio procesa liječenja.

Jedna mlada žena objašnjava kako joj je bliska prijateljica pomogla da izađe na kraj kad  joj je umrla majka. Ona se prisjeća: “Moja prijateljica je uvijek bila tu kad sam je trebala. Plakala je sa mnom. Razgovarala je sa mnom. Mogla sam biti tako otvorena sa svojim emocijama, a to mi je bilo važno. Nisam se morala osjećati neugodno što plačem.” (Vidi Rimljanima 12:15.) Ni ti se ne bi trebao sramiti svojih suza. Kao što smo vidjeli, Biblija je puna primjera muškaraca i žena vjere — uključujući Isusa Krista — koji su otvoreno prolijevali suze žalosti bez ikakvog vidljivog osjećaja nelagode (1. Mojsijeva 50:3; 2. Samuelova 1:11, 12; Ivan 11:33, 35).

Možda ćeš ustanoviti da će ti neko vrijeme emocije biti prilično nepredvidive. Suze mogu poteći bez mnogo upozorenja. Jedna udovica je ustanovila da je kupovanje u trgovini (nešto što je često radila sa svojim mužem) može rasplakati, naročito kad, već po navici, posegne za hranom koju je njen muž najviše volio. Budi strpljiv sa sobom. I nemoj misliti da moraš zadržavati suze. Zapamti, one su prirodan i neophodan dio tugovanja.

Kako je ranije navedeno, kod nekih se, nakon što je smrt uzela voljenu osobu, javljaju osjećaji krivnje. To može pomoći u objašnjavanju silne tuge vjernog čovjeka Jakova kad je bio naveden da povjeruje kako je njegovog sina Josipa ubila ‘ljuta zvjerka’. Sam Jakov bio je taj koji je poslao Josipa da pogleda kako su njegova braća. Tako su Jakova vjerojatno mučili osjećaji krivnje, kao što su: ‘Zašto sam Josipa poslao samog?, Zašto sam ga poslao u područje koje je puno divljih zvijeri?’ (1. Mojsijeva 37:33-35).

Možda osjećaš da je neko zanemarivanje s tvoje strane doprinijelo smrti voljene osobe. Uviđanje da je osjećaj krivnje — stvarne ili imaginarne — normalna reakcija prilikom tugovanja već samo po sebi može pomoći. Ali i ovdje ne moraš zadržati takve osjećaje samo za sebe. Razgovor o tome koliko se osjećaš krivim može pružiti jako potrebno olakšanje.

Ipak, budi svjestan da bez obzira koliko volimo drugu osobu, ne možemo kontrolirati njen  život, niti možemo spriječiti da “vrijeme i nepredviđena zgoda” ne snađu one koje volimo (Propovjednik 9:11, NW). Osim toga, nema sumnje da tvoji motivi nisu bili loši. Naprimjer, ako niste ranije otišli liječniku, da li si namjeravao da se tvoja voljena osoba razboli i umre? Naravno da nisi! Jesi li onda stvarno kriv za tu smrt? Nisi.

Jedna majka je naučila izlaziti na kraj s osjećajem krivnje nakon što joj je kćer poginula u prometnoj nesreći. Ona objašnjava: “Osjećala sam se krivom što sam je pustila. Ali sam shvatila da bi bilo smiješno tako se osjećati. Nije bilo ništa pogrešno u tome što sam je poslala da s ocem obavi neke poslove. To je jednostavno bila grozna nesreća.”

‘Ali ima toliko stvari koje sam trebao reći ili napraviti’, možda kažeš. Točno, ali tko od nas može reći da je bio savršen otac, majka ili dijete? Biblija nas podsjeća: “Svi pogrješujemo mnogo puta. Ali ko u riječi ne pogrješuje, onaj je savršen čovjek” (Jakov 3:2; Rimljanima 5:12). Dakle, prihvati činjenicu da nisi savršen. Neprestano razmišljanje o svim mogućim “da sam barem” neće ništa promijeniti, ali može usporiti tvoj oporavak.

Ako imaš osnovane razloge za vjerovanje da je tvoja krivnja stvarna a ne imaginarna, onda razmotri najvažniji od svih faktora u smanjivanju krivnje — Božje oproštenje. Biblija nam jamči: “Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje” (Psalam 130:3, 4, St). Ne možeš se vratiti u prošlost i bilo što promijeniti. Ali možeš moliti za Božje oproštenje zbog prijašnjih grešaka. I što onda? Pa, ako Bog obećava da će ti izbrisati prošle greške, zar i ti ne bi trebao oprostiti sam sebi? (Priče Salamunove 28:13; 1. Ivanova 1:9).

Da li si isto tako prilično ljut, možda na liječnike, medicinske sestre, prijatelje ili čak na onoga tko je umro? Budi svjestan da je to također uobičajena reakcija na gubitak. Možda je tvoja ljutnja prirodni pratilac boli koju osjećaš. Jedan pisac je rekao: “Samo ako postaneš svjestan ljutnje — ne da postupaš po njoj nego da znaš da je osjećaš — možeš se osloboditi njenog razornog utjecaja.”

Može ti koristiti i ako izraziš ljutnju ili je podijeliš s drugima. Kako? Sigurno ne kroz nekontrolirane izljeve gnjeva. Biblija upozorava da je gnjev koji traje duže vrijeme opasan (Priče Salamunove 14:29, 30). Ali možda ćeš pronaći utjehu tako da o tome razgovaraš sa prijateljem koji ima razumijevanje. A neki su utvrdili da intenzivna fizička aktivnost kad se naljute predstavlja korisno olakšanje. (Vidi također Efežanima 4:25, 26.)

Iako je važno da budeš otvoren i pošten u vezi sa svojim osjećajima, na mjestu je riječ opreza. Postoji velika razlika između izražavanja osjećaja i istresanja osjećaja na druge. Nema potrebe okrivljavati druge za svoju ljutnju i frustraciju. Zato izrazi svoje osjećaje, ali ne na neprijateljski način (Priče Salamunove 18:21). Kod izlaženja na kraj s osjećajima boli postoji superiorna pomoć i nju ćemo sada razmotriti.

Biblija nam jamči: “Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava”  (Psalam 34:19, St). Da, odnos s Bogom više od ičega drugog može ti pomoći da podneseš smrt voljene osobe. Kako? Svi praktični prijedlozi koji su do sada ponuđeni temelje se ili su u skladu s Božjom riječi, Biblijom. Njihovo primjenjivanje može ti pomoći.

Osim toga, nemoj potcjenjivati vrijednost molitve. Biblija nas potiče: “Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti” (Psalam 55:23, St). Ako ti razgovaranje o tvojim osjećajima sa suosjećajnim prijateljem može pomoći, koliko će ti više pomoći izlijevanje srca ‘Bogu svake utjehe’! (2. Korinćanima 1:3).

To ne znači da ćeš se samo zbog molitve jednostavno osjećati bolje. ‘Slušač molitve’ obećava da će dati svetog duha svojim slugama koji ga to iskreno traže (Psalam 65:2; Luka 11:13). A Božji sveti duh, ili aktivna sila, može te opremiti ‘snagom koja je iznad obične’ kako bi mogao izdržati do sljedećeg dana (2. Korinćanima 4:7, NW). Zapamti: Bog može pomoći svojim vjernim slugama da izdrže bilo koji problem s kojim se mogu suočiti.

Jedna žena kojoj je smrt oduzela dijete prisjeća se kako je moć molitve pomogla njoj i njenom mužu da podnesu taj gubitak. “Ako smo navečer bili kod kuće i tuga je jednostavno postala nesavladiva, zajedno bismo se pomolili naglas”, objašnjava. “Prvi put kad smo nešto morali napraviti bez nje — prvi skupštinski sastanak na koji smo išli, prvi kongres kojem smo prisustvovali — molili bismo se za snagu. Kad smo se ujutro probudili i kad je realnost svega toga izgledala nepodnošljivom, molili smo se Jehovi da nam pomogne. Iz nekog razloga bilo mi je stvarno traumatično iskustvo kad sam sama ulazila u kuću. I tako, svaki put kad sam sama došla kući samo bih se pomolila Jehovi i zamolila ga da mi pomogne sačuvati nešto mira.” Ova vjerna žena odlučno i s pravom vjeruje da su te molitve znatno promijenile na stvari. Možda ćeš i ti ustanoviti da će, kao odgovor na tvoje uporne molitve, ‘mir Božji koji preuzilazi svaki um čuvati tvoje srce i tvoje misli’ (Filipljanima 4:6, 7; Rimljanima 12:12).

Pomoć koju Bog daje stvarno mijenja na stvari. Kršćanski apostol Pavao naveo je da nas Bog “utješava u svakoj nevolji našoj, da bismo mogli utješiti one koji su u svakoj nevolji”. Istina, božanska pomoć ne uklanja bol, ali je može učiniti lakšom za nošenje. To ne znači da više nećeš plakati ili da ćeš zaboraviti svoju ljubljenu osobu. Ali možeš se oporaviti. A kad se oporaviš, ono što si iskusio može ti povećati razumijevanje i suosjećanje prilikom pomaganja drugima da izađu na kraj sa sličnim gubitkom (2. Korinćanima 1:4).