1, 2. Što se dogodilo na gori Karmelu?

TEŠKI oblaci zacrnili su nebo, a onda se spustio jak pljusak. Ilija nije ni pomišljao da se nekamo skloni jer je znao da pred njim leži dug put do Jizreela. Naprotiv, “podvio [je] skute haljine svoje” i počeo trčati. Trčao je tako brzo da je za sobom ostavio kola i konje kralja Ahaba. Odakle tom čovjeku, koji je već bio u poznim godinama, takva nadljudska snaga? “Ruka Jehovina bila je nad Ilijom.” (Pročitaj 1. Kraljevima 18:46.)

² Dok je trčao pustim putem, kišne kapi slijevale su mu se niz lice i maglile pogled. No on nije mario za to jer je u mislima prebirao događaje koji su se odigrali nešto ranije toga dana — dana koji će mu zauvijek ostati u sjećanju. Njegov Bog, Jehova, izvojevao je veličanstvenu pobjedu nad lažnim bogom Baalom i proslavio svoje veliko ime. Gora Karmel dovijeka će ostati zapamćena jer je upravo ondje Jehova na čudesan način preko Ilije razotkrio štovanje Baala. Na stotine Baalovih proroka, tih zlih varalica, s pravom je bilo pogubljeno. Ilija se sigurno još sjećao molitve koju je uputio Jehovi, preklinjući ga da pošalje kišu i učini kraj suši što je tri i pol godine morila zemlju. Jehova ga je uslišio. Tamni olujni oblaci nadvili su se nad Karmelom i dugo očekivana kiša napokon je počela natapati žedno tlo (1. Kralj. 18:18-45).

3, 4. (a) Čemu se Ilija možda nadao? (b) Na koja ćemo pitanja dobiti odgovor u ovom poglavlju?

³ Zadubljen u misli, Ilija je trčao po kiši i vjetru. Svakim je korakom bio sve bliže Jizreelu, koji je od gore Karmela bio udaljen 30 kilometara. U tom se proroku nesumnjivo probudila nada da će štovanje Baala jednom zasvagda biti iskorijenjeno iz Izraela. Možda je pomislio da kralj Ahab naprosto ne može ostati ravnodušan nakon svega što se zbilo i da će uvidjeti kako mu ne preostaje ništa drugo nego odvratiti se od štovanja Baala, stati na kraj svojoj zloj ženi, kraljici Izebeli, te zaustaviti progon Jehovinih vjernih slugu.

⁴ Kad nam sve ide od ruke, sasvim je prirodno da smo puni nade. Vjerujemo da će naši problemi netragom nestati i da će nam sve u životu krenuti nabolje. Ne bi bilo ništa neobično da je i Ilija  tako razmišljao. Na kraju krajeva, on je “bio čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Jak. 5:17, bilješka). Ipak, Ilijinim problemima još nije bio kraj. Samo nekoliko sati kasnije obuzeo ga je neopisiv strah i postao je toliko malodušan da je poželio umrijeti. Zašto je došlo do tako iznenadnog obrata? Kako je u tim teškim trenucima Jehova pomogao svom sluzi? Pogledajmo što se dogodilo.

5. Je li Ahab nakon onoga što se dogodilo na Karmelu uvidio da Jehovi treba iskazati čast? Objasni.

⁵ Kako je sve ono što se zbilo na Karmelu utjecalo na kralja Ahaba? Je li ičim dao naslutiti da se pokajao i promijenio svoj način razmišljanja? Po povratku u svoju palaču u Jizreelu “ispričao [je] Izebeli sve što je Ilija učinio i kako je mačem pobio sve proroke” (1. Kralj. 19:1). Ahab u svojoj priči nije niti jednom riječju spomenuo Ilijinog Boga, Jehovu. Čuda koja je svojim očima vidio za njega su bila djelo ljudskih ruku. Očigledno nije uvidio da Jehovi Bogu treba iskazati čast i poštovanje. A kako je njegova osvetoljubiva žena reagirala kad je čula što se dogodilo?

6. Što je Izebela poručila Iliji?

⁶ Svaka Ahabova riječ u Izebeli je budila sve veći i veći bijes. Istog je časa dozvala glasnika i po njemu poslala prijeteću poruku Iliji. Kazala je: “Neka mi bogovi učine tako i neka tome još dodaju ako sutra u ovo doba ne učinim s dušom tvojom kao što si ti učinio s dušom svakoga od njih!” (1. Kralj. 19:2). Izebela se nije šalila. Zaklela se vlastitim životom da će osvetiti Baalove proroke i da Ilija neće živ dočekati iduću noć. Glasnik je vjerojatno pronašao Jehovinog proroka u nekoj skromnoj kućici u Jizreelu, kamo se sklonio od oluje koja je bjesnjela. Kako se Ilija osjećao kad je usred noći čuo što mu se sprema?

7. Kako je Ilija reagirao na Izebelinu prijetnju i što je učinio?

⁷ Ako je Ilija ranije i pomislio da će štovanje Baala uskoro biti iskorijenjeno iz zemlje, njegove su se nade u trenu srušile. Dobro je znao kakva je Izebela. Ona je bez trunka milosti dala pogubiti mnoge Jehovine vjerne proroke, a činilo se da i njega čeka isti udes. Ne znamo što mu je prolazilo glavom, ali njegova je reakcija bila sasvim razumljiva. Biblija jednostavno kaže: “On se uplašio.” Možda je u mislima već vidio kakva ga užasna smrt čeka. Ako je utonuo u takvo razmišljanje, nije nikakvo čudo što je hrabrost brzo iščeznula iz njegovog srca. Obuzeo ga je strah, pa je  “otišao da spasi dušu svoju”. Pobjegao je iz Jizreela da sačuva živu glavu (1. Kralj. 18:4; 19:3).

8. (a) Zašto se može reći da su se Ilija i Petar našli u sličnoj situaciji? (b) Što možemo naučiti od Ilije i Petra?

⁸ Ilija nije jedini vjerni Jehovin sluga kojeg je u nekom razdoblju života svladao strah. Stoljećima kasnije nešto slično dogodilo se apostolu Petru. Jednom su se on i ostali apostoli našli u oluji te su ugledali Isusa kako se, hodajući po Galilejskom moru, približava njihovoj lađi. Petar ga je zamolio neka mu omogući da hoda po vodi. U prvi je mah hrabro krenuo prema Isusu, ali “kad je vidio olujni vjetar, uplašio se i počeo tonuti”. (Pročitaj Mateja 14:30.) Od Ilije i Petra možemo naučiti nešto jako važno. Ako želimo ostati hrabri, ne smijemo neprestano razmišljati o onome što nas plaši. Svoje misli trebamo usredotočiti na Boga, koji nam pruža nadu i daje iznimnu snagu što nadilazi strah.

9. Kamo je Ilija pobjegao od Izebele i kako se vjerojatno osjećao dok je išao pustinjom?

⁹ Izebelina prijetnja utjerala je Iliji strah u kosti, te je pobjegao glavom bez obzira. Bježao je sve do Beer-Šebe, grada koji se nalazio oko 150 kilometara jugozapadno od Jizreela, u blizini južne granice Jude. Ondje je ostavio svog slugu, “a sam je otišao dan hoda u pustinju”. Lako je moguće da je krenuo s prvim zrakama sunca te da, u silnoj želji da pobjegne što dalje od kraljice koja je tražila njegovu dušu, sa sobom nije ponio čak ni hranu. Slomljena duha i bez imalo nade, pod užarenim se suncem s mukom probijao pustim i surovim krajem. Strah je bio jači od umora i tjerao ga je sve dalje. A predvečer, kad je ogromna crvena kugla na nebu stala tonuti prema zapadu, Ilija je odlučio potražiti zaklon. Posve iznemogao od cjelodnevnog pješačenja, sjeo je pod neko drvo, jedini zaklon koji je pronašao u toj goleti (1. Kralj. 19:4).

10, 11. (a) Što je Ilija molio Jehovu? (b) Što nam navedeni biblijski reci govore o tome kako su se osjećali neki vjerni Božji sluge?

¹⁰ Ilija je u očaju zavapio Jehovi: “Uzmi sada dušu moju, jer nisam ništa bolji od praotaca svojih!” Božji se prorok osjećao potpuno bezvrijedno jer je mislio da više nikome ne može učiniti ništa dobro, baš kao ni njegovi praoci, koji su zaspali smrtnim snom  (Prop. 9:10). Ne čudi što je kazao: “Dosta mi je!” Mislio je da više nema smisla boriti se i da mu jedino smrt može donijeti olakšanje.

¹¹ Treba li nas iznenaditi što su tog bogobojaznog čovjeka obuzeli takvi osjećaji? Ne treba, jer su i mnogi drugi vjerni Božji sluge iz biblijskog doba, primjerice Rebeka, Jakov, Mojsije i Job, ponekad osjećali toliku duševnu bol da im je smrt bila milija od života (1. Mojs. 25:22; 37:35; 4. Mojs. 11:13-15; Job 14:13).

12. Što, po uzoru na Iliju, trebamo činiti kad smo potišteni?

¹² U današnjem vremenu, koje Biblija naziva naročito teškim, malo tko može umaknuti brigama i problemima, pa je razumljivo da su čak i vjerni Božji sluge katkad potišteni (2. Tim. 3:1). Ilijin primjer pokazuje da je u teškim okolnostima najbolje izliti svoje srce Jehovi u molitvi, čvrsto vjerujući da je on “Bog svake utjehe”. (Pročitaj 2. Korinćanima 1:3, 4.) U to se uvjerio i Ilija.

13, 14. (a) Kako je Jehova Iliji pokazao ljubav i razumijevanje? (b) Zašto je utješno znati da Bog kojem služimo poznaje naša ograničenja bolje od nas?

¹³ Kako se Jehova osjećao dok je promatrao svog vjernog proroka koji je ležao pod drvetom u pustinji i molio ga da umre? Biblija otkriva koliko mu je ljubavi i razumijevanja pokazao. Kad je Ilija utonuo u san, poslao mu je jednog svog anđela, koji ga je dodirom probudio i rekao mu: “Ustani i jedi!” Ilija se pridignuo i pred sobom ugledao vruću mirisnu pogaču i vrč vode. Izvještaj kaže da je pojeo kruh, popio vodu i ponovno zaspao. Vjerojatno je bio toliko zaokupljen mučnim mislima da se nije sjetio ni zahvaliti anđelu. Bilo kako bilo, anđeo ga je nakon nekog vremena, možda pred zoru, po drugi put probudio i rekao mu: “Ustani i jedi, jer je put pretežak za tebe!” (1. Kralj. 19:5-7).

¹⁴ Jehova je poslao anđela da ojača Iliju jer je pred tim prorokom stajao dalek put koji nije mogao prijeći svojom snagom. Doista je utješno znati da Bog kojem služimo poznaje naša ograničenja bolje od nas. (Pročitaj Psalam 103:13, 14.) Što se dogodilo nakon što se Ilija odmorio i najeo?

15, 16. (a) Što je Ilija učinio nakon što se okrijepio hranom koju je dobio od Jehove? (b) Zašto trebamo cijeniti pouku koju Jehova nama daje?

¹⁵ U Bibliji čitamo: “Okrijepljen tom hranom [Ilija je] hodao četrdeset dana i četrdeset noći sve do gore pravoga Boga, do Horeba” (1. Kralj. 19:8). Poput Mojsija, koji je živio otprilike 600 godina prije njega, i Isusa, koji je živio gotovo 1 000 godina poslije njega, Ilija nije jeo 40 dana i 40 noći (2. Mojs. 34:28; Luka 4:1, 2). Iako njegovi problemi i brige nisu nestali, hrana koju je na čudesan način dobio od Jehove dala mu je snagu. Taj postariji  čovjek neumorno je pješačio nepreglednom pustinjom više od mjesec dana i na koncu došao do svog odredišta.

¹⁶ Premda Jehova danas ne čini čuda, on svojim slugama pomaže da mu ustrajno služe i budu duhovno jaki (Mat. 4:4). Proučavanje njegove Riječi i biblijskih publikacija neće automatski izbrisati sve naše probleme, ali pomoći će nam da prebrodimo čak i one kušnje koje nam se čine preteškima te će ojačati našu nadu u “vječni život” (Ivan 17:3).

17. Kamo je Ilija otišao i zašto je to mjesto imalo važnu ulogu u povijesti izraelskog naroda?

¹⁷ Ilija je pješice prešao više od 300 kilometara dok naposljetku nije stigao do gore Horeba, koja je imala važnu ulogu u povijesti izraelskog naroda. Ondje je Jehova Bog preko anđela davno prije razgovarao s Mojsijem iz gorućega grma, a kasnije i sklopio savez Zakona s izraelskim narodom. Ilija se na Horebu sklonio u neku pećinu da u njoj prenoći.

18, 19. (a) Što je Jehovin anđeo pitao Iliju i što mu je Ilija rekao? (b) Zbog koja je tri razloga Ilija bio potišten?

¹⁸ U pećini na Horebu Iliji je došla “riječ Jehovina”. Jehova ga je, očigledno preko anđela, upitao: “Što radiš ovdje?” To pitanje sigurno nije zvučalo grubo jer je Ilija osjetio da može iskreno reći sve što ga tišti. Stoga je kazao: “Revnovao sam za Jehovu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi ostavili savez tvoj, žrtvenike su tvoje porušili, a proroke tvoje mačem pobili. Samo sam ja ostao, a sada i moju dušu traže da mi je uzmu” (1. Kralj. 19:9, 10). Iz njegovih riječi saznajemo zašto je bio toliko potišten.

¹⁹ Ilija je smatrao da je sav njegov trud u služenju Bogu bio uzaludan. Godinama je revnovao za Jehovu, nastojeći proslaviti njegovo sveto ime i potaknuti svoje sunarodnjake da se vrate štovanju pravog Boga, ali činilo mu se da je situacija u Izraelu svakim danom sve gora. Narod je još uvijek bio nevjeran Jehovi i bunio se protiv njegovih zakona, a štovanje Baala širilo se zemljom poput kakve pošasti. Pored toga Ilija se osjećao usamljeno. Rekao je Jehovi: “Samo sam ja ostao.” Lako je moguće da je mislio kako u Izraelu više nema nijednog čovjeka koji je odan Jehovi. I na koncu, bilo ga je strah. Već su mnogi proroci bili pobijeni, a on je bio uvjeren da i njega čeka isti kraj. Iliji vjerojatno nije bilo lako priznati kako se osjeća. Međutim nije dozvolio da ga ponos i nelagoda spriječe da se povjeri svome Bogu. Time što je izlio svoje srce pred Jehovom, pružio je divan primjer svima nama (Psal. 62:8).

20, 21. (a) Opiši što je Ilija vidio na gori Horebu. (b) Što je Jehova želio poručiti Iliji kad mu je pokazao koje sile drži u svojoj vlasti?

 ²⁰ Je li Jehova obratio pažnju na Ilijine osjećaje? Iz svega što je uslijedilo Ilija je mogao osjetiti da je Jehovi stalo do njega. Kad mu je anđeo rekao da ustane i dođe na ulaz pećine, Ilija ga je odmah poslušao. Iznenada je zapuhao silan vjetar, toliko jak da je razdirao gore i lomio litice, a zaglušujući fijuci odjekivali su čitavom planinom. Božji je prorok zacijelo pokrio lice rukama, čvrsto držeći svoj ogrtač od grube dlake da ga vjetar ne bi strgnuo s njega. A onda je osjetio kako tlo pod njegovim nogama snažno podrhtava. Tek što je potres minuo, pred njim je buknula vatra čija ga je vrućina prisilila da se povuče dublje u pećinu (1. Kralj. 19:11, 12).

²¹ U izvještaju stoji da Jehova nije bio ni u vjetru, ni u potresu, ni u vatri, što pokazuje da njega ne možemo poistovjetiti s tim prirodnim silama. Ilija je znao da Jehova nije neki izmišljeni bog, kao što je to bio Baal, čiji su štovatelji smatrali da jaše na oblacima i donosi kišu. Jehova je pravi Bog koji upravlja svim silama što postoje u prirodi. Ipak, te sile tek su odraz njegove neizmjerne moći. On je neusporedivo veličanstveniji od svega što je stvorio. Zato Biblija o njemu kaže: “Ni nebesa ni nebo nad nebesima ne mogu te obuhvatiti” (1. Kralj. 8:27). Što je Jehova želio poručiti Iliji kad mu je pokazao koje sile drži u svojoj vlasti? Htio ga je uvjeriti da nema razloga bojati se Ahaba i Izebele jer na svojoj strani ima najmoćniju osobu u svemiru. (Pročitaj Psalam 118:6.)

22. (a) Kako je “tih i blag” glas utješio Iliju? (b) Tko se vjerojatno obratio Iliji tihim i blagim glasom ? (Vidi bilješku.)

²² Kad je sve utihnulo, Ilija je začuo glas “tih i blag” koji ga je opet upitao: “Što radiš ovdje?” * Ilija je ponovio sve što ga muči. Nesumnjivo je osjetio olakšanje kad je počeo govoriti o svojim osjećajima. No još su ga više utješile riječi koje mu je prenio taj tihi i blagi glas jer su ga uvjerile da ga Jehova nipošto ne smatra bezvrijednim. Kako je Jehova pokazao Iliji da cijeni njegovu revnu službu? Otkrio mu je da namjerava iskorijeniti  štovanje Baala iz Izraela te da će on imati važnu ulogu u tome. Uputio ga je što da učini te mu rekao da nastavi s proročkom službom. Nakon toga Ilija je bio siguran da Boga ništa ne može spriječiti da ispuni ono što naumi (1. Kralj. 19:12-17).

23. Na koja je dva načina Jehova pomogao Iliji da pobijedi usamljenost?

²³ Jehova nije pomogao Iliji da pobijedi samo strah već i usamljenost. Kako je to učinio? Najprije mu je rekao da potraži čovjeka imenom Elizej i pomaže ga za proroka koji je u Izraelu trebao služiti nakon njega. Elizej je nakon toga godinama surađivao s Ilijom i pomagao mu izvršavati proročku službu. Ta mu je pomoć uistinu bila dobrodošla. Riječi koje je Jehova potom uputio Iliji zacijelo su mu ulile novu snagu. Rekao mu je: “Ostavio sam u Izraelu sedam tisuća ljudi, sva koljena koja se nisu prignula pred Baalom i sva usta koja ga nisu poljubila” (1. Kralj. 19:18). Ilija je nesumnjivo bio presretan kad je čuo da u narodu ima na tisuće onih koji su odani Jehovi. Taj je prorok i zbog njih trebao nastaviti sa svojom službom. Trebao je ostati nepokolebljiv i vjeran Jehovi kako bi im svojim primjerom pomogao da ostanu odani u tom teškom razdoblju kada se većina njihovih sunarodnjaka bunila protiv Boga. Iliju je sasvim sigurno dirnula Jehovina briga koju je osjetio u riječima njegovoga glasnika.

24, 25. (a) Kako mi danas možemo slušati Jehovin glas? (b) Zašto možemo biti sigurni da je Jehova ohrabrio Iliju?

²⁴ Dok je promatrao zadivljujuću snagu prirodnih sila koje mu je Jehova pokazao, Ilija je vjerojatno osjetio strahopoštovanje prema njemu. I mi se s razlogom divimo Jehovinoj veličanstvenoj moći koja se očituje u njegovim stvaralačkim djelima (Rim. 1:20). On i danas pokazuje svoju snagu “štiteći one kojima je srce potpuno odano njemu” (2. Ljet. 16:9). Najviše nam pomaže putem svoje Riječi. (Pročitaj Izaiju 30:21.) Ona je, slikovito govoreći, poput tihog i blagog glasa koji je utješio Iliju. Jehova nas pomoću nje vodi, savjetuje, hrabri i uvjerava u svoju ljubav.

²⁵ Je li Iliju ohrabrilo sve ono što je vidio na gori Horebu? Možemo biti posve sigurni da jest. Ubrzo je ponovno započeo revno vršiti proročku službu koju mu je Jehova povjerio i nastavio se hrabro boriti protiv štovanja Baala. Ako dopustimo Jehovi Bogu da nas tješi “utjehom iz Pisama”, i mi ćemo mu, poput Ilije, moći hrabro i vjerno služiti (Rim. 15:4).