Neki možda misle da će se intelektualac odlučiti za evoluciju, a vjernik za stvaranje.

 No nije uvijek tako.

 Mnogi visokoobrazovani ljudi, pa tako i popriličan broj znanstvenika, ne slažu se s tvrdnjom da je život nastao evolucijom.

 Uzmimo za primjer profesora entomologije Gerarda Hertela, koji se tijekom svog studiranja često susretao s teorijom evolucije. On kaže: “Kad bi mi na ispitima profesori postavljali pitanja o evoluciji, govorio sam im ono što su htjeli čuti, no duboko u sebi nisam vjerovao u to.”

 Zašto je čak i nekim pobornicima znanstvenog svjetonazora teško prihvatiti tvrdnju da je život nastao evolucijom? Da bismo to bolje razumjeli, razmotrimo dva pitanja na koja mnogi znanstvenici ne mogu naći odgovor: (1) Kako je život započeo? i (2) Jesu li se živi organizmi postupno razvijali?

 NEKI KAŽU: Život je spontano nastao iz nežive materije.

 ZAŠTO NEKI NISU ZADOVOLJNI TIM ODGOVOROM? Znanstvenici nikad prije nisu toliko znali o kemijskim svojstvima i molekularnoj građi živih organizama, no još uvijek ne mogu sa sigurnošću definirati što je zapravo život. Ponor između nežive materije i najjednostavnije žive stanice naprosto je ogroman.

 Znanstvenici mogu samo nagađati kakvi su uvjeti vladali na Zemlji prije nekoliko milijardi godina. Oni imaju različita mišljenja o tome gdje je nastao život — primjerice je li se pojavio u krateru nekog vulkana ili pak na dnu mora. Neki smatraju da su osnovne čestice od kojih su sazdani živi organizmi nastale negdje daleko u svemiru i da su došle s meteoritima koji su se srušili na Zemlju. Takve teorije početak cijele priče prebacuju sa Zemlje u daleka bespuća svemira, ali ne daju odgovor na pitanje kako je nastao život.

 Znanstvenici teoretiziraju o tome da su u prošlosti postojale pramolekule od kojih je nastao genski materijal kakav danas poznajemo. Vjerojatnost da takve molekule spontano nastanu iz nežive materije te da se potom umnažaju navodno je bila veća. No znanstvenici nisu pronašli dokaze da su takve molekule ikad postojale niti su ih u laboratoriju sami uspjeli stvoriti.

 Živi organizmi jedinstveni su po načinu na koji pohranjuju i obrađuju podatke. Njihove stanice prenose, dešifriraju i izvršavaju upute koje su utkane u njihov genski kod. Neki znanstvenici uspoređuju genski kod s kompjuterskim programima, dok kemijsku građu stanice uspoređuju s hardverom. No odakle potječu sve te biološke informacije? To je pitanje na koje evolucija nema odgovora.

 Proteinske molekule neophodne su za normalno funkcioniranje stanice. Tipična proteinska molekula sastoji se od više stotina aminokiselina koje su nanizane točno utvrđenim redom. Nadalje, da bi takva molekula mogla normalno obavljati svoju ulogu u organizmu, mora imati specifičan trodimenzionalni oblik. Kolika je vjerojatnost da čak i samo jedna proteinska molekula nastane sama od sebe? Neki su znanstvenici zaključili da je takva vjerojatnost neopisivo mala. “Budući da zdrava stanica treba u sebi imati na tisuće različitih proteina, nije logično pretpostaviti da su oni nastali pukim slučajem”, kaže fizičar Paul Davies.

 ZAKLJUČAK: Nakon godina i godina najrazličitijih znanstvenih istraživanja ostaje nepobitna činjenica da živi organizam može nastati samo od žive materije.

 NEKI KAŽU: Zahvaljujući slučajnim mutacijama i prirodnom odabiru, od prvog živog organizma postupno su se razvile sve vrste živih bića, pa tako i ljudi.

 ZAŠTO NEKI NISU ZADOVOLJNI TIM ODGOVOROM? Neke su stanice složenije od drugih. Kako navodi Britannica Online Encyclopedia, proces u kojem od jednostavnijih stanica nastaju složenije “često se naziva jednom od najvećih evolucijskih zagonetki, odmah nakon one o porijeklu života”.

 Znanstvenici su otkrili da u svakoj stanici postoje složeni molekularni “strojevi” sastavljeni od proteinskih molekula koje međusobno surađuju kako bi izvršile vrlo zahtjevne zadatke. Između ostalog, one prenose hranjive tvari i pretvaraju ih u energiju. Nadalje, obnavljaju oštećene dijelove stanice i prenose genske upute po cijeloj stanici. Jesu li za nastanak i ispravno funkcioniranje tih vrlo složenih bioloških struktura odgovorne slučajne mutacije i prirodni odabir? Mnogima je teško prihvatiti takvo objašnjenje.

 Životinje i ljudi razvijaju se iz jednog oplođenog jajašca. U zametku se stanice umnožavaju te se s vremenom počnu specijalizirati za izvršavanje različitih zadataka. Tako se razvijaju stanice različitih oblika i funkcija od kojih nastaju razna tkiva i organi. Teorija evolucije ne može objasniti kako to da svaka stanica točno “zna” što treba postati i u koji se dio tijela treba ugraditi.

 Prema onome što su znanstvenici utvrdili, da bi jedna vrsta živih bića evoluirala u neku drugu, moralo bi doći do promjena unutar same stanice, odnosno na molekularnoj razini. Budući da znanstvenici ne mogu dokazati kako bi evolucijom mogla nastati čak ni “najjednostavnija” stanica, je li razumno vjerovati da su slučajne mutacije i prirodni odabir odgovorni za nastanak najrazličitijih vrsta živih organizama na našem planetu? Ugledni biokemičar Michael Behe rekao je: “Dosad smo jako puno saznali o građi životinja, o tome koliko je ona neočekivano i zapanjujuće kompleksna, no još uvijek se nismo pomaknuli s mrtve točke kad pokušavamo shvatiti kako bi nešto toliko kompleksno moglo nastati slijepim evolucijskim procesima.”

 Ljudska bića svjesna su svog postojanja, mogu logički razmišljati i rasuđivati te pokazuju plemenite osobine kao što su velikodušnost, samopožrtvovnost te sposobnost razlikovanja dobra i zla. Postojanje tih jedinstvenih obilježja ljudskog uma ne može se objasniti nasumičnim mutacijama i prirodnim odabirom.

 ZAKLJUČAK: Premda mnogi tvrde da je teorija evolucije neosporna činjenica, velik broj ljudi jednostavno se ne može pomiriti s takvim objašnjenjem o porijeklu i razvoju života.

 Nakon što su pomno razmotrili činjenice, mnogi su došli do zaključka da život potječe od neke više inteligencije. Uzmimo za primjer Antonyja Flewa, profesora filozofije koji je svojedobno bio gorljivi zagovornik ateizma. Kad je saznao nešto više o nevjerojatnoj složenosti živih organizama i fizikalnim zakonima koji upravljaju svemirom, Flew je promijenio mišljenje. Pozivajući se na izreku jednog antičkog filozofa, rekao je: “Treba prihvatiti dokaze na kakav god zaključak oni upućivali.” Profesora Flewa dokazi su naveli na zaključak da Stvoritelj ipak postoji.

 Do sličnog je zaključka došao i profesor Hertel, kojeg smo spomenuli u uvodu. Unatoč visokoj naobrazbi i činjenici da iza sebe ima godine znanstvenog rada, rekao je: “Nisam pronašao nijedan dokaz da je život spontano nastao iz nežive materije. Složenost živog svijeta te izniman red i sklad koji u njemu vladaju uvjerili su me da mora postojati netko tko je sve to osmislio i konstruirao.”

 Onaj tko želi saznati nešto više o nekom umjetniku treba se bolje upoznati s njegovim djelima. Nešto slično učinio je i profesor Hertel. Taj je znanstvenik upoznao svoga Stvoritelja tako što je pomno istražio živi svijet. Također je temeljito proučio knjigu čije se autorstvo pripisuje Stvoritelju — Bibliju (2. Timoteju 3:16). U njoj je pronašao jasne i logične odgovore na pitanja o čovjekovom postanku i povijesti ljudskog roda, ali i konkretna rješenja za probleme koji danas muče ljude. To ga je uvjerilo da je i Biblija djelo nekoga tko je daleko uzvišeniji i mudriji od nas ljudi.

 Hertel je spoznao da uistinu vrijedi otvorena uma razmotriti ono što piše u Bibliji. Zašto se i vi ne biste bolje upoznali s tom knjigom?