Virginia je Jehovin svjedok. Ona pati od bolesti koja se zove sindrom zaključanog čovjeka. Cijelo tijelo joj je paralizirano. Ona vidi i čuje, može otvoriti i zatvoriti oči i može lagano pomaknuti glavu, ali ne može govoriti niti jesti. Virginia je nekad bila zdrava i puna energije. No jednog jutra 1997. osjetila je oštru bol u potiljku koja nije prestajala. Muž ju je odveo u bolnicu i te iste večeri pala je u komu. Probudila se nakon dva tjedna na jedinici intenzivne njege. Bila je paralizirana i spojena na respirator. Prvih nekoliko dana nije se mogla sjetiti ničega. Nije čak znala ni tko je.

 Virginia je objasnila što se poslije dogodilo: “Postupno mi se vratilo sjećanje. Puno sam se molila Jehovi i preklinjala ga da mi pomogne. Nisam htjela umrijeti i nisam htjela da moj sinčić ostane bez majke. Da bih skupila hrabrosti, pokušala sam se sjetiti što više biblijskih redaka.

 S vremenom su me s intenzivne prebacili na drugi odjel. Šest mjeseci provela sam u raznim bolnicama i na rehabilitaciji, a onda su me poslali kući. I dalje sam bila paralizirana i potpuno ovisna o drugima. Bila sam jako obeshrabrena. Imala sam osjećaj da nitko od mene nema nikakve koristi, ni ljudi ni Jehova, i teško mi je padalo to što se ne mogu brinuti za svog sina.

 Počela sam čitati iskustva drugih Jehovinih svjedoka koji se bore s nekom teškom bolešću kao i ja. Bila sam zadivljena kad sam vidjela što sve uspijevaju učiniti za Jehovu. To mi je pomoglo da se trudim biti pozitivna i fokusiram se na ono što ja mogu učiniti. Prije nego što sam se razboljela, imala sam malo vremena za duhovne aktivnosti. Sad za to imam cijeli dan, svaki dan. Zato nisam dala da me svlada očaj, nego sam se koncentrirala na svoj odnos s Jehovom.

 Naučila sam se služiti kompjuterom. Koristim program koji reagira na moje pokrete glavom. To je jako iscrpljujuće, ali tehnologija mi omogućuje da proučavam Bibliju i da o svojoj nadi razgovaram s drugima putem pisama i e-maila. S ljudima oko sebe komuniciram pomoću ploče na kojoj je ispisana abeceda. Osoba koja je pored mene pokazuje slova, jedno po jedno. Kad izabere krivo slovo, širom otvorim oči, a kad izabere pravo slovo, onda zatvorim oči. Ponavljamo taj postupak sve dok ne složim riječi i rečenice. Neke sestre koje provode puno vremena sa mnom već su postale pravi eksperti u pogađanju onoga što želim reći. Ponekad izaberu neku krivu riječ pa to bude jako smiješno.

 Jako volim sudjelovati u skupštinskim aktivnostima. Uvijek se spojim na sastanke – sad putem videoveze. Natipkam svoje komentare, a onda ih netko pročita tijekom sastanka. Osim toga, zajedno s jednom malom grupom braće gledam mjesečne emisije. a

 Sad je već 23 godine otkako imam sindrom zaključanog čovjeka. Ponekad budem tužna. U takvim trenucima puno mi koristi molitva, druženje s braćom i to što se trudim biti duhovno aktivna. Zapravo, uz pomoć skupštine već preko šest godina služim kao pomoćni pionir. Trudim se biti dobar primjer svom sinu Alessandru. On je starješina i zajedno sa svojom ženom služi kao stalni pionir.

 Često razmišljam o tome što ću sve moći raditi u novom svijetu. Najveća želja mi je govoriti o Jehovi svojim vlastitim glasom. Voljela bih otići u prirodu, šetati pored nekog lijepog potoka i samo uživati u predivnom krajoliku. A budući da me zadnjih dvadeset godina hrane tekućinom na sondu, jedva čekam vrijeme kad ću moći ubrati jabuku sa stabla i zagristi je. I naravno, kao Talijanka, jako se veselim što ću opet praviti i jesti svoja omiljena talijanska jela, kao što je pizza.

 Puno mi znači ‘nada u spasenje’, jer čuva moj um (1. Solunjanima 5:8). To što vidim sebe u novom svijetu pomaže mi da ostanem radosna unatoč tome što sam prikovana za krevet. Sigurna sam da će tome uskoro doći kraj. Da, jedva čekam ‘pravi život’, život koji nam je Jehova obećao dati kad dođe njegovo kraljevstvo” (1. Timoteju 6:19; Matej 6:9, 10).