Brata Ivana Pujdu, koji sada ima 41 godinu, za djetinjstvo vežu lijepa sjećanja. Naprimjer, sjeća se kako je sa svojih sedmero braće i sestara slušao svog oca Grigorija dok im je navečer čitao knjigu Moja knjiga biblijskih priča. Sjeća se i kako je s ocem propovijedao u njihovom malom selu Kvitoku, gdje je redovito dolazio na vrata svojim učiteljima i učenicima iz razreda. Kao tinejdžer svjedočio je na nedodijeljenom području s majčinim ocem, bratom Pjotrom Parcejem, te je imao priliku vidjeti njegovu samopožrtvovnost i revnost u službi.

Brat Pujda često je promatrao svog oca i djeda kako čitaju Bibliju i biblijsku literaturu. Čvrsto je odlučio da će biti poput njih.

No njihov je primjer slijedio i na jedan neočekivan način. Naime, i on je bio uhićen i zatvoren zato što služi Jehovi. Federalna služba sigurnosti uhitila je brata Pujdu 30. svibnja 2018. Četiri mjeseca proveo je iza rešetaka. Kad je izašao iz zatvora, još je šest mjeseci bio u kućnom pritvoru. Njegov djed, brat Parcej, bio je u zatvoru i pod nacističkim i pod sovjetskim režimom. A i njegov otac, brat Grigorij Pujda, izdržavao je zatvorsku kaznu u Sovjetskom Savezu.

Brat Ivan Pujda kaže: “Apostol Pavao je u 2. Timoteju 3:14 napisao: ‘Ti se drži onoga što si naučio i u što si se uvjerio jer znaš tko te svemu tome poučio.’ Dobro znam one koji su me poučili istini i to mi daje snage. Ni razni politički režimi ni zatvor nisu ih mogli slomiti, a progon ne traje zauvijek. Ja sada idem istim putem, ugledao sam se na njih. Dokle god sam vjeran Bogu, znam kakav će biti ishod.” Slučaj brata Pujde još uvijek nije zaključen.

Rekao je da su njegov otac i djed znali pričati o svojim zatvorskim danima, ali nikad nisu govorili o uvjetima koji su ondje vladali. Pričali su o iskustvima koja su doživjeli dok su prenosili dobru vijest u zatvoru.

Grigorij, koji sada ima 64 godine, krstio se 1975., nakon što je već godinu dana proveo u radnom logoru jer nije želio ići u vojsku. Na slobodu je izašao 1977. Godine 1986. proveo je još godinu dana u zatvoru zato što je kod njega pronađena zabranjena biblijska literatura. Grigorijev otac, koji se također zove Ivan, bio je zbog kršćanske neutralnosti u radnom logoru od 1944. do 1950.

Grigorij kaže: “Progon sam uspio podnijeti zato što sam imao jaku vjeru. Ni na sekundu nisam posumnjao da je ono u što vjerujem istina i da je Jehova pravi Bog.”

Sada njegov sin Ivan doživljava isto što i on. “Sjećam se kako je bilo u Sovjetskom Savezu i vidim da se povijest ponavlja”, kaže Grigorij. “Zato se molim da Ivan ostane vjeran u ovoj kušnji i da svojom ustrajnošću posveti Jehovino ime.”

Ivanovog djeda, brata Parceja – koji je u međuvremenu umro – nacisti su 1943. poslali u logor Majdanek, a kasnije i u Ravensbrück zato što nije želio potpisati dokument kojim se odriče svoje vjere. Oslobodili su ga Saveznici 1945. Godine 1952. ponovno je uhićen i osuđen na smrt. No kazna mu je bila ublažena te je 1956. izašao na slobodu. Brat Parcej je 1958. ponovno bio uhićen i zatvoren zbog svoje vjeroispovijedi, a 1964. bio je pušten iz zatvora.

“Nepokolebljivost mog djeda dala mi je snage”, kaže Ivan. “Kad uskrsne, reći ću mu da sam se i ja suočio s istim kušnjama i da me njegov primjer potaknuo da ostanem vjeran i hrabar.”

“Nitko mi ne može oduzeti vjeru i ljubav prema mom Bogu Jehovi”, kaže Ivan. “Istražiteljima sam stalno govorio: ‘Sve što možete učiniti je uhititi me i poslati u zatvor, ali u svemu drugom vi ste nemoćni.’”

Što je našoj dragoj braći pomoglo u njihovim kušnjama?

Ivan kaže: “U Djelima apostolskim 14:22 piše: ‘Kroz mnoge nevolje ući ćemo u Božje kraljevstvo.’ Svaki će kršćanin doživjeti kušnje. To ne mora biti zatvor. Netko se može razboljeti ili mu može umrijeti osoba koju voli. Sve ovisi o našem stavu i našoj duhovnosti. Jehova je uvijek spreman pomoći svojim slugama.”

Njegov otac Grigorij kaže: “Jačaj svoj odnos s Jehovom. Postani njegov pravi prijatelj. Važno je da budeš čvrsto uvjeren da je istina vrijedna baš svake žrtve. Tvoj će trud biti nagrađen.”

Hrabri nas kad čitamo kako Jehova jača našu braću i sestre koji su progonjeni zbog svoje vjere. I dalje se molimo da naša braća u Rusiji ostanu hrabra i da crpe snagu iz Jehovinog obećanja: “Ne boj se (...)! Dobit ćeš vrlo veliku nagradu” (Postanak 15:1).