“Svaki je Turčin rođeni vojnik.” Tu krilaticu uče djeca u školi, a često se koristi u političkim govorima te tijekom vojne obuke. Služenje vojnog roka obavezno je za sve muškarce koji su državljani Turske, a odlazak u vojsku razlog je za veliko slavlje u svakoj obitelji. Turske vlasti još uvijek ne priznaju pravo na odbijanje vojske zbog prigovora savjesti, što je jedno od temeljnih ljudskih prava.

No kao članica Vijeća Europe, Turska je usvojila Europsku konvenciju o ljudskim pravima i uvrstila je u svoj državni zakon, pa je stoga obavezna uvažavati europske propise. Odluka Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u slučaju Bajatjan protiv Armenije obavezuje i Tursku da poštuje pravo na prigovor savjesti. Budući da to odbija učiniti, njeni državljani koji ulažu prigovor savjesti doživljavaju velike probleme.

Tijekom posljednjih 10 godina 55 Jehovinih svjedoka uputilo je molbe turskim vlastima da priznaju njihovo pravo na prigovor savjesti. No molbe su im bile odbijene, pa su više puta završili na sudu, morali su platiti velike kazne, a neki od njih proveli su niz godina u zatvoru. U Turskoj se trenutno vode sudski procesi protiv 15 mladih Jehovinih svjedoka koji odbijaju služiti vojsku.

Kad je turski državljanin Feti Demirtaş u dobi od 25 godina objašnjavao zašto je spreman odreći se slobode i otići u zatvor umjesto u vojsku, kazao je: “Ne vjerujem da bi me ijedna država, unatoč svojoj moći, mogla prisiliti da pogazim svoju savjest koju sam oblikovao u skladu s Biblijom i postupim suprotno nadahnutim riječima iz Izaije 2:4. Smatram da moram slušati svoju savjest i Bibliju.” Poznati biblijski redak iz Izaije 2:4 uklesan je u spomenik ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. On govori o tome da će ljudi koji se protive ratu “prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja u srpove” i da se više neće “učiti ratu”. Feti Demirtaş je Jehovin svjedok, te je čvrsto uvjeren da treba slušati glas svoje biblijski oblikovane savjesti. Iz tog razloga već je deset puta završio na sudu i proveo je preko godinu i pol u zatvoru.

Kad je prvi put bio uhićen, jedan mu je narednik zapovjedio da obuče vojnu uniformu, ali Feti je to odbio jer je želio poslušati svoju savjest koju je oblikovao u skladu s biblijskim načelima. Nakon toga zapovjednik vojne baze naredio je da ga se odvede pred 400 vojnika i onda mu zapovjedio da obuče uniformu. Feti je to ponovno odbio i završio je u zatvoru. Zatvorski čuvari verbalno su ga zlostavljali, udarali po glavi, ramenima i nogama te šamarali.

U travnju 2006. bio je peti put uhićen. Tom su ga prilikom stražari natjerali da se skine u donje rublje kako bi obukao uniformu. On je nije želio obući, pa je proživio četiri strašna dana zatvoren u jednoj baraci u sklopu vojne baze. Da bi slomili njegov duh, noću su ga lisicama vezivali za željeznu prečku na krevetu, a danju za zatvorske rešetke. Feti je rekao: “Živio sam u strahu, a noću ne bih oka sklopio jer sam se s pravom pribojavao što će mi stražari sljedeće prirediti. Iako sam zbog zlostavljanja bio emocionalno dotučen, čvrsto sam odlučio da neću pogaziti svoju savjest.”

Godine 2007. Feti Demirtaş podnio je žalbu Europskom sudu za ljudska prava. U žalbi je objasnio da su turske vlasti prekršile njegova prava kad su ga osudile na zatvor zbog prigovora savjesti. Dana 17. siječnja 2012. Sud je presudio u njegovu korist, potvrdivši da je bio izložen nehumanom i ponižavajućem postupanju, što mu je uzrokovalo veliku bol i patnju. Osim toga, Sud je potvrdio da Europska konvencija o ljudskim pravima jamči pravo na prigovor savjesti ako se on temelji na čvrsto ukorijenjenim vjerskim uvjerenjima. *

Nakon što je Sud jasno izrekao kako gleda na prigovor savjesti, Feti je očekivao da će ga turske vlasti konačno prestati sudski goniti. Činilo se da će tako doista i biti jer mu je država platila 20 000 eura odštete po nalogu Europskog suda za ljudska prava. Međutim, samo četiri mjeseca nakon što je Sud donio presudu u slučaju Feti Demirtaş protiv Turske, turski Vojni sud ponovno ga je osudio zato što odbija ići u vojsku te mu odredio zatvorsku kaznu, ovaj put od dva i pol mjeseca. Feti je uložio žalbu, koju taj sud još uvijek razmatra.

Turska se oglušila i na odluke koje je UN-ov Odbor za ljudska prava donio prije nekoliko godina. Naime, 2008. dvojica Jehovinih svjedoka, Cenk Atasoy i Arda Sarkut, uložila su žalbe tom odboru uz obrazloženje da su turske vlasti prekršile njihova prava jer su protiv njih više puta podizale optužnice zbog odbijanja služenja vojske. Gledišta koja je UN-ov Odbor za ljudska prava usvojio 29. ožujka 2012. jasno otkrivaju kako to tijelo gleda na prigovor savjesti. U presudi je stajalo da ta dva Jehovina svjedoka “odbijaju služiti obvezni vojni rok zbog svojih vjerskih uvjerenja” i da njihovo “buduće sudsko gonjenje i kažnjavanje predstavlja kršenje slobode vjeroispovijedi i povredu članka 18, odlomka 1, [Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima]”.

Kako turske vlasti reagiraju na te jasne odredbe? One i dalje očekuju da se ta dvojica Jehovinih svjedoka, koji su uložili prigovor savjesti, svaka četiri mjeseca * jave u ured za obranu. Ne budu li to činili, završit će na sudu i morat će platiti velike kazne.

Jehovini svjedoci u Turskoj odlučni su živjeti po biblijskoj zapovijedi da ljube svoje bližnje. Kad dobije poziv za vojsku, svaki Jehovin svjedok sam mora odlučiti kako će postupiti. Feti Demirtaş i drugi Jehovini svjedoci zaključili su da bi prekršili biblijsku zapovijed da ljube bližnje i pogazili svoju kršćansku savjest ako bi uzeli oružje u ruke.

Ti se mladići nadaju da će vlasti poštovati propise koje su zakonski dužne držati. Europski sud za ljudska prava i UN-ov Odbor za ljudska prava očekuju od Turske da uvaži njihove odluke te prizna pravo na odbijanje vojske zbog prigovora savjesti. Dok ne ispuni te uvjete, Turska iskače iz pravnih okvira Vijeća Europe jer ne poštuje temeljno ljudsko pravo na prigovor savjesti.