Dela apostolska 7:1-60
7 A poglavar sveštenički reče: je li dakle tako?
2 A on reče: Ljudi braćo i oci! poslušajte. Bog slave javi se ocu našemu Avramu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran,
3 I reče mu: Iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti ja pokazati.
4 Tada iziđe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite.
5 I ne dade mu našljedstva u njoj ni stope; i obreče mu je dati u držanje i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta.
6 Ali Bog reče ovako: sjeme tvoje biće došljaci u zemlji tuđoj, i natjeraće ga da služi, i mučiće ga četiri stotine godina.
7 I narodu kome će služiti ja ću suditi, reče Bog; i po tom će izići, i služiće meni na ovome mjestu.
8 I dade mu zavjet obrezanja, i tako rodi Isaka, i obreza ga u osmi dan; i Isak Jakova, i Jakov dvanaest starješina.
9 I starješine zaviđahu Josifu, i prodadoše ga u Misir; i Bog bješe s njim,
10 I izbavi ga od sviju njegovijeh nevolja, i dade mu milost i premudrost pred Faraonom carem Misirskijem, i postavi ga poglavarom nad Misirom i nad svijem domom svojijem.
11 A dođe glad na svu zemlju Misirsku i Hanaansku i nevolja velika, i ne nalažahu hrane oci naši.
12 A Jakov čuvši da ima pšenice u Misiru posla najprije oce naše.
13 I kad dođoše drugi put, poznaše Josifa braća njegova, i rod Josifov posta poznat Faraonu.
14 A Josif posla i dozva oca svojega Jakova i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša.
15 I Jakov siđe u Misir, i umrije, on i ocevi naši.
16 I prenesoše ih u Sihem, i metnuše u grob koji kupi Avram za novce od sinova Emorovijeh u Sihemu.
17 I kad se približi vrijeme obećanja za koje se Bog zakle Avramu, narod se narodi i umnoži u Misiru,
18 Dok nasta drugi car u Misiru, koji ne znaše Josifa.
19 Ovaj namisli zlo za naš rod, izmuči oce naše da svoju djecu bacahu da ne žive.
20 U to se vrijeme rodi Mojsije, i bješe Bogu ugodan, i bi tri mjeseca hranjen u kući oca svojega.
21 A kad ga izbaciše, uze ga kći Faraonova, i odgaji ga sebi za sina.
22 I nauči se Mojsije svoj premudrosti Misirskoj, i bješe silan u riječima i u djelima.
23 A kad mu se navršivaše četrdeset godina, dođe mu na um da obiđe braću svoju, sinove Izrailjeve.
24 I vidjevši jednome gdje se čini nepravda, pomože, i pokaja onoga što mu se činjaše nepravda, i ubi Misirca.
25 Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog njegovom rukom njima spasenije dade: ali oni ne razumješe.
26 A sjutradan dođe među takove koji se bijahu svadili, i miraše ih govoreći: ljudi! vi ste braća, za što činite nepravdu jedan drugome?
27 A onaj što činjaše nepravdu bližnjemu oturi ga govoreći: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama?
28 Ili i mene hoćeš da ubiješ, kao što si juče ubio Misirca.
29 A Mojsije pobježe od ove riječi, i posta došljak u zemlji Madijamskoj, gdje rodi dva sina.
30 I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini.
31 A kad Mojsije vidje, divljaše se utvari. A kad on pristupi da vidi, bi glas Gospodnji k njemu:
32 Ja sam Bog otaca tvojijeh, Bog Avramov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije se bješe uzdrktao i ne smijaše da pogleda.
33 A Gospod mu reče: Izuj obuću sa svojijeh nogu: jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja.
34 Ja dobro vidjeh muku svojega naroda koji je u Misiru, i čuh njihovo uzdisanje, i siđoh da ih izbavim: i sad hodi da te pošljem u Misir.
35 Ovoga Mojsija, kojega oturiše rekavši: ko te postavi knezom i sudijom? ovoga Bog za kneza i izbavitelja posla rukom anđela koji mu se javi u kupini.
36 Ovaj ih izvede učinivši čudesa i znake u zemlji Misirskoj i u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina.
37 Ovo je Mojsije koji kaza sinovima Izrailjevijem: Gospod Bog vaš podignuće vam proroka iz vaše braće, kao mene: njega poslušajte.
38 Ovo je onaj što bješe u crkvi u pustinji s anđelom, koji mu govori na gori Sinajskoj, i s ocima našijem; koji primi riječi žive da ih nama da;
39 Kojega ne htješe poslušati oci naši, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojijem u Misir,
40 Rekavši Aronu: načini nam bogove koji će ići pred nama, jer ovome Mojsiju, koji nas izvede iz zemlje Misirske, ne znamo šta bi.
41 I tada načiniše tele, i prinesoše žrtvu idolu, i radovahu se rukotvorini svojoj.
42 A Bog se okrenu od njih, i predade ih da služe vojnicima nebeskijem, kao što je pisano u knjizi proroka: eda zaklanja i žrtve prinesoste mi za četrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev?
43 I primiste čador Molohov, i zvijezdu boga svojega Remfana, kipove koje načiniste da im se molite; i preseliću vas dalje od Vavilona.
44 Ocevi naši imahu čador svjedočanstva u pustinji, kao što zapovjedi onaj koji govori Mojsiju da ga načini po onoj prilici kao što ga vidje;
45 Koji i primiše ocevi naši i donesoše s Isusom Navinom u zemlju neznabožaca, koje oturi Bog ispred lica našijeh otaca, tja do Davida,
46 Koji nađe milost u Boga, i izmoli da nađe mjesto Bogu Jakovljevu.
47 A Solomun mu načini kuću.
48 Ali najviši ne živi u rukotvorenijem crkvama, kao što govori prorok:
49 Nebo je meni prijestol a zemlja podnožje nogama mojima: kako ćete mi kuću sazidati? govori Gospod; ili koje je mjesto za moje počivanje?
50 Ne stvori li ruka moja sve ovo?
51 Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi.
52 Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji naprijed javiše za dolazak pravednika, kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste;
53 Koji primiste zakon naredbom anđelskom, i ne održaste.
54 Kad ovo čuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na nj.
55 A Stefan budući pun Duha svetoga pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu;
56 I reče: Evo vidim nebesa otvorena i sina čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.
57 A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj.
58 I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Savla.
59 I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! primi duh moj.
60 Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode! ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.